Arhitektura i ..., Umjetnost

90. BROJU DOBRA

Kako sam već i “strašnim” prethodnim uratkom najavila, današnji posvećujem jednoj Dami (dakako da ovo veliko slovo nije ispisano tek tako!) i njenom nesebičnom angažmanu.

Bit ću jako kratka. Sažeta, čak, jer kuđenja ili hvaljenja i ne smiju biti drugačija. A i uvjerena sam kako je u životu puno toga važnoga – kratko. Prvi udah, na primjer. Posljednji, također, kao i osjećaji ushita ili šoka, a o trenutcima donošenja važnih životnih odluka, da i ne govorimo. Uistinu, najsposobniji ljudi koje poznajem nikada nisu održalli sastanke dulje od petnaestak minuta, no, kako god…

Damu kojoj se pisanjem danas posvećujem upoznala sam davno, a sigurna sam kako se ona ne sjeća mlade studentice kojoj se otprve dopala, no koja se uporno čudila njezinu prezimenu. Salata? Obožavam salatu, ali ne možeš se prezivat – Salata!, uz smijeh sam tumačila bliskom mi društvu koje me upoznalo s tom lijepom i decentno dotjeranom damom. Biserkom Rajković Salatom.

Prošle su i godine i desetljeća, a Biserka, bližnjima – Biba, i ja pomalo smo se povezivale te intenzivirale kontakte jer smo, među ostalim, dijelile i jaku naklonost prema nečemu objema nam milom. Vezao nas je Zagreb. Višestruko. Koje bi spone i inače – osim, naravno, onih obiteljskih – bile jače od onih kojima nas uza se vezuju gradovi u kojima živimo? A Bibina je spona sa Zagrebom stameno čvrsta.

Ta glavna urednica časopisa Zagreb, moj grad proteklog je tjedna u Novinarskom domu promovirala 90. broj tog važnog tiskanog izdanja. Na to koliko je Zagrepčanima do tog časopisa stalo, ukazao je i broj posjetitelja u lijepoj dvorani skladne donjogradske palače arhitekta Brune Bauera. Bilo ih je toliko, da smo prijateljica Boža i ja morale dijeliti sjedalicu. Srećom, Boža je izuzetno vitka, pa nam je to i pošlo za rukom. Ugnijezditi se u jednu sjedalicu, na to mislim.

Odreda ugledni govornici prigodnim su i lijepim riječima ishvalili Zagreb, moj grad, koji je i u našem društvu (takvom, kakvo već jest) uspio opstati i objelodaniti se u punih devedeset brojeva. Logično, hvalili su pritom i našu Damu, bez koje ničeg od svega toga ne bi bilo. Biserkin entuzijazam, upornost i ljubav osigurali su našem koječime narušenom i poništenom gradu lijepu dozu dobra. Osigurali su i još nešto silno važno – kontinuitet brižnosti, bez kojega nema očuvanja tradicije, trajnih vrijednosti i očuvane baštine.

Od samih početaka, mudro se Biserka Rajković Salata okruživala dokazanim znanstvenicima i istraživačima, istaknutim stručnjacima i profesionalcima, koji su za sobom ostavljali isključivo jasne i vrijedne pisane radove. Jedino takvima bi ostavljanje tragova i moglo biti dozvoljeno jer smo zahvaljujući internetskim i drugim bespućima u ovim našim vremenima bezbrojnih proizvoljnih i plitikih tumačenja te improvizacija gotovo i dokrajčeni. Malo je važnijih tema o Zagrebu kojima se netko od Bibinih suradnika nije pozabavio, zahvaljujući čemu je “reanimiran” interes za važno u našem gradu. “Upoznavati se” svako toliko iznova s vlastitim gradom, njegovim istaknutim pojedincima i drugim vrijednostima, neizmjerno je važno, te se zato Biserki Rajković Salati i njezinim suradnicima moramo duboko nakloniti.

Lijepo je jednim od predstavljačkih govora istaknuto kako se iz hrpa kućnim sandučićima zaprimljenih tiskovina redovito izdvajaju i arhiviraju baš brojevi jedne te iste, one – Zagreb, moj grad!  Tako je i u mojoj kući, gdje se to mekše izdanje na policama ugodno druži s Orisima i sličnim važnim, a tako rijetkim i ugroženim hrvatskim tiskanim čudima.

Navikli smo, mi razmaženi Hrvati, da nam se štošta (po mogućnosti) kvalitetnog, osigurava (po mogućnosti) besplatno. Da goleme tuđe trude uzimamo zdravo za gotovo. I kao da je postalo normalnim, ne zahvaliti se za darovano. Zato je lijepo čuti pohvale upućene Biserkinu trudu, no valjalo bi nam zasukati rukave i konkretnije joj pomoći jer opstanka njezinu časopisu bez osiguranja dostatnijih financijskih sredstava – nema. Potrudimo se osigurati Zagreb, moj grad jer o jednome ne trebamo dvojiti – Biserka Rajković Salata vjerojatno je već jako umorna. Kako i ne bi bila? No, omogućila je čudo koje je ljubavlju istkanom kroz punih 90 brojeva i trajno ovjekovječeno. Upogonimo zato “svoje kljuse” ne samo “u se”, već i u pokušaje osiguranja opstanka njezina, možemo se usuditi reći, životnog djela. Da broj 100 bude samo prvi u nizu otisnutih i pokupovanih “stotica” tog časopisa, zbog kojeg je naš glavni grad boljim mjestom. I sigurnijim, jer bez očuvanja povijesti, nema nit dostojanstvenije budućnosti. Valjda će to jednom i neke “glavonje” osvijestiti.

A ako se uskoro odlučim hraniti isključivo salatom, sigurna sam kako ćemo na promociji 100. broja tog časopisa Boža i ja na našu sjedalicu ugurati još kojeg vitkijeg građanina ili građanku. Toliko će nas biti na toj važnoj promociji! Koju, vidovita, kakva jesam, jasno vidim. Jedva ćemo stati u dvoranu.

Sve to zahvaljujući jednoj sjajnoj Zagrepčanki.

Biserki Rajković Salati.

Podijeli: