Ovo nije plaćeni oglas!
Ne, ne, ne… Ovaj Blog ne funkcionira prema tom principu. Sretna što sam češće u prilici pomoći, nego li pomoć moliti, odlučila sam ga pokrenuti neovisnog o sponzorstvima ili o sličnom što bi ga vizualno, sadržajno ili kontekstualno opterećivalo. I tako se ispunjen raznolikim objavama jedan slobodni Blog, koji se shodno tome mogao zvati i – Slog, malo-pomalo grana i raste. Kako mi pisanjem, kao uostalom ni življenjem, nije namjera vrijeđati, nadam se da moje stavove i kritike većina ipak doživljava katalizatorima pozitivnih promjena, a ne armiračima lošega ili akumulatorima tuge. A kako je isključivo moj, na njemu slobodno objavljujem što želim i kako želim, te neopterećena interesima ili profitom pišem o svemu što me veseli ili žalosti. Najčešće opisujem srcu mi mile stvari/ljude/pojave, no pritom ne izbjegavam ni one od kojih me lovi jeza, brrr…
Danas, na primjer, pišem o nečem pozitivnom i lijepom. A hrvatskom.
O jednom proizvođaču cipela.
“Borovo”…
Ovo je, dakle, jedan borovski blogić, nastao pukom slučajnošću. Prouzročen jednim kišom natopljenim četvrtkom, pratećom mu neprikladno odabranom obućom i paničnom pokislom potragom za cipelicama “prve pomoći“.
Pred desetak dana vratila sam se iz Danske, propješačene uzduž i poprijeko, u kojoj sam se, uza sve drugo lijepo proživljeno, svojski trudila i u još nečemu – pronalaženju novih mokasinki. I sve dohvatljive parove sam isprobala, pa i one najskuplje, dakako, jer je poznato da se na cipelama i na staklima sunčanih naočala ne štedi.
I, nevjerojatno, na strašno čuđenje moga supruga (kojega inače malo što čudi pa je pošteđen i dubokih bora), nisam kupila ni jedne. Ni jedan par. Ni najmanji parić. A to se rijetko događa – da se s putovanja vraćam bez kupljenih cipelica/sandalica… Zapravo, ispravljam netočan navod, to se ne događa. Ovo je bio prvi put i ja sam nesretna zaključila kako ćemo ovu sezonu prebroditi bez mojih novih mokasinki.
Tako bi i ostalo da promrzla i pokisla tog već spomenutog prošlog četvrtka nisam uletjela u prvi dućan koji mi se našao na putu – “Borovo” u Preradovićevoj ulici. To je jedan od onih lokala čiji me u dojmu očuvani socrealistički interijer već pri prelaženju praga brzinom svjetlosti vrati u djetinjstvo. I u sve one godine obilježene satima ritmike u ZKM-u s divnom profesoricom Ivankom Šerbedžijom u dvorištu te iste Preradovićeve, prije kojih bi se baš u tom lokalu kupovale balerinkice/šlapice/zepice… Nekog većeg izbora i nije bilo, a po bolja su i ljepša nogopokrivala oni sretniji eventualno odlazili u Trst. Danas mi se čini kako je tadašnja obuća drugačije, nekako svečanije i ekskluzivnije, i mirisala. Pretpostavljam iz razloga što se kupovala rjeđe nego li je to slučaj danas s poplavama brojnih proizvođača različitih kvalitativnih i cjenovnih razreda.
Kako bilo da bilo, u današnjem “Borovo” dućanu ima svega. I modela koje ni nekim zločestim bivšim kolegicama ne bih dodijelila da ih za kaznu nosaju. Čak ni njima. No, iz mora svakojakih izložaka izrone i oni dobri, ali i neki, kako se pokazalo i taj četvrtak, i više no dobri. Sjajni, čak.
Takva – sjajna – bila su i dva para mokasinki koja su me otprve privukla, pa sam, kao i one neodlučne krave sluđene dvama plastovima sijena, naravno, kupila oba. Pa sam i mami kupila dva, pa su se polakomile i moje prijateljice pa su i one kupile koji par. Izrađene od najkvalitetnije kože, lijepo oblikovane, mekane, udobne, pristupačne cijene… Sve su to te mokasinkice i ni po čemu one ne zaostaju za svim isprobanim/kupljenim/iznosanim mokasinkama marki Lanvin, Prada, Tod’s, Gucci…
A za naglasiti je i da povijest tvornice “Borovo” nije šala. Utemeljena 1931. godine u Vukovaru, uskoro će se dičiti i stoljetnom tradicijom.
Pred nekoliko godina za Telegram sam pisala o varaždinskom “Varteksu”, koji se tadašnjom suradnjom s Tinom Vrdoljak Ranilović, koje rad iznimno cijenim i volim, te, naravno, i s nekim drugim istaknutim modnim dizajnerima, uspješno izdigao iz pepela. Valja nam se nadati da će tako uzdignut uspjeti i opstati u ovom našem neobičnom društvu koje proizvodnju, nažalost, gotovo više da i ne poznaje. A tako se ne može dalje. Tako se jedino može ne moći. U čemu smo, kao nemoćna nacija, dokazano prvaci.
Da bi “Varteks” i “Borovo” živjeli i proizvodili, kupci moraju trošiti, a kada već troše, raspojasavat bi se trebali i u domaćim trgovinama. Sinovi su mi baš u “Varteks” odijelima bili među ljepšima na maturalnim večerama, a nakon moje posljednje akvizicije u “Borovu”, sigurna sam da bi i oni ondje uspjeli odabrati ponešto za se.
Čuvaj se, čuvat ću te! – poznata je inačica dijela starozavjetnog psalma, pa se u skladu s njom lijepo i vi zaputite u “Borovo”. Po koje B-ucci cipelice. I sve to pod novim sloganom – Bucci (Daria T. i ja smo uvjerene da se čita kao tvrdo, a ne mehko) dobro zvuči!
Ne znam da li će vam pristajati lijepo kao meni, vlasnici zavidno elegantnih gležnjeva, no svejedno ih kupite. Čak i ako skrivate gležnjeve ili vas nagriza snobizam. I za to postoji riješenje. Poput nekih mojih poznanica, prebacite uloške preskupih stranih cipela u nove, domaće, i nosajte ih jednako ponosno.
Pomozimo svome. Napose kad vrijedi.
Pomozimo Vukovaru. Tko će, ako ne mi?
I za sam kraj, važno je naglasiti da su neke “Borovo” cipele (kao ove koje sam kupila ja) i udobnije od slavnih uzora, a pritom su i ojačane dodatnom opremom/gumom nad kožnim potplatima pa ne treba i dodatno trošiti na postolare i popravljanja novih-novcatih nazuvala. Na Bucci-cama ni moja čudesna gospođa Suzana iz “Cipela Marko” ne bi imala što dodavati ili prepravljati.
Zaključimo, stoga, kako su neke cipelice Bucci deset puta bolje od deset puta skupljih i proslavljenijih, primjerice onih marke Gucci, koje bi nam, nakon naših vukovarskih mogle služiti samo „za po kući“.