Kada smo prošle godine moja draga imenjakinja i ja putovale na jednu restauratorsku konferenciju u Italiju, do Milana smo letjele najbržim mogućim putem – preko Varšave. Da da… Franjo Tuđman – Frederic Chopin – Malpensa. Pa natrag obrnutim putem, opet preko varšavskog Chopina, po kojem smo tijekom tri-četiri sata transfernih pauza lutale i lutale. I pritom zaključile kako će nam ta Varšava, u kojoj smo tako dvaput bile – a ne bile, biti sljedećom ljetnom putnom destinacijom. To, sljedeće, ljeto podlo se brzo i neprimjetno došuljalo, a kako sam ja do njegova početka s užitkom sažvakala još jednu knjigu Đurđice Čilić (s kojom sam se zimus tijekom jedne ugodne suradnje i sprijateljila), spoznala sam kako nam je uistinu nužno upoznati Poljsku u kojoj ni jedna od nas dotad nije bila. No, zahvaljujući Đurđici, kupljene su karte za Krakov, a ne za Varšavu. Jer Đurđica je s toliko ljubavi u svojim knjigama opisivala taj grad da mi nije preostalo ništa drugo doli provjeriti da li ću se i ja (i moja imenjakinja – Zrinka, dakako) u njega zaljubiti. I? Zaljubila sam se, naravno! Jako sam se zaljubila. I Zrinka se zaljubila, također, te je za zaključiti kako je Krakov poguban po Zrinke. I Đurđice. Bar.
Kako zagrebačka zračna luka i inače obiluje neodoljivim prekodirektnim letovima za razne destinacije, tako i do Krakova – koji je od Zagreba udaljen četrdesetpetominutnim letom – putujete “preko” Varšave – koja je od Zagreba udaljena sat i pol. Pa se od Varšave i tamošnje višesatne transferne pauze Zagrepčani vraćaju četrdesetpetominutnim letom u Krakov, koji je, dakle, znatno južnije od Varšave, pa tako i znatno bliži Zagrebu. Ukratko – ZAG/WAW/KRK i unatrag KRK/WAW/ZAG! No, svejedno, bitno je da smo se nas dvije Zrinke dohvatile tog Krakova te tijekom svih tih letnih i inih pauza doznale štošta o tom gradu koji nam se naposljetku razotkrio veličinom sličnom Zagrebu. Da, da…
Ukratko, Krakov je jedan divan grad. Očuvan, dotjeran, održavan…
Njegova starogradska jezgra uključuje nebrojene crkve – čak tridesetak ih je položeno na uistinu skromnoj udaljenosti – no iste nisu poput većine zagrebačkih, najčešće neostilski “lažiranih”. Ne, njihove romanike su romanike, gotike – gotike, klasicizmi – klasicizmi i malo je ondje toga s prefiksom – “neo”. I jedno od najstarijih svjetskih sveučilišta – ono danas znano kao Jagielonsko, utemeljeno 1364. godine od poljskog kralja Kazimira III. Velikog – krasi taj stari srednjovjekovni kraljevski te stoljećima i glavni poljski grad koji posjetitelja očarava netom po stupanju na njegove uređene ceste, pločnike, trgove…
Imamo i mi Zagrepčani u našem Zagrebu zaštićenu Povijesnu urbanu cjelinu Grad Zagreb koja, nažalost, izgleda kako izgleda, no krakovska je povijesna gradska jezgra 1978. godine kao prva na svijetu uvrštena i u popis UNESCO-vih mjesta svjetske baštine. I ona uistinu izgleda kao štićena. Od svega. Zrinke su zaključile da je razlog tomu i to što je dovoljno udaljena od Hrvata i njihovih navada u upravljanju prostorom i nasljeđem. Tu nevjerojatno održavanu jezgru obrubljuje Planty – divan gradski park prstenasto položen na mjestu negdašnjih srednjovjekovnih zidina, čija raskošna hladovina pješake ugodno zakriljuje pri višestnom ophodavanju starog grada. Na njegovim zasjenjenim klupama počivaju brojni krakovski umirovljenici i druge nježnije vrste te se otprve osjeti kako se tu nisu slučajno našli, već da im je boravak u Plantyju omiljenom navikom. Za razliku od većine hrvatskih gradova, ugroženih od različitih Krkana, koji odumiru zapušteni i narušeni, građani Krakova – Krakovljani (valjda?) – sa svojim gradom žive u zadivljujućoj simbiozi i uzajamnom čuvanju i darivanju. Mi Hrvati, zapravo, živimo u prirodno divnoj, no tužnoj zemlji s kojom nam je toliko toga poklonjeno, no mi se s tim blagom ne znamo nositi i za vlastitu zemlju ne umijemo gotovo ništa dobro učiniti. No, vratimo se Krakovu…
Krakovske zidine, jarci, a napose opasano kraljevsko brdo Wawel s dvorcem, katedralom i drugim divotama, iziskuju višednevno istraživanje kopnom i rijekom Vislom koja ih smireno oplakuje, a čije obalne vizure ne remete isforsirani volumeni urbanističko-arhitektonskih iznenađenja. Značajnih urbanističkih i arhitektonskih ostvarenja, dakako, ima, no odreda su ograničena gabaritima i krakovska novija stambena arhitektura centra u pravilu je manjih visina.
A zelenilo, ponovno to divno zelenilo koje posvuda raste! Rekli bi naši ljudi kako ni jedno pretjerivanje nije dobro ni zdravo, no pretjerivanje zelenilom ono je koje u cijelosti pobija tu tvrdnju. Grad rahle parkovi, ulice su “pretrpane” zelenim umetcima, fiksnim klupama ili ležaljkama za odmor, koševima za smeće oblikovanjem prikladno prilagođenima različitim dijelovima grada – u jezgri pročišćeno stiliziranima, u kontaktnim joj zonama te šire geometrizirano modernističkima. Parterna se prometna signalizacija ne iscrtava, čak ni za bicikliste koji u tom gradu ne predstavljaju “svete krave” kojima bi sve bilo podređeno. Grad je, naravno, kao i u svim sjevernjačkim uređenim zemljama, prepun biciklista i oni i bez označenih koridora uspješno bicikliraju i uživaju u svom gradu, u čijem je središtu ipak – pješak. I ono što na fotografijama možda liči na zatvorene pješačke poteze, poput “slavne” zagrebačke Stare Vlaške, samo je varka jer riječ je odreda o prometnim ulicama, no uređenima za pješake. Sve funkcionira i na svome je mjestu. Čisto, uredno i bez truna smeća po ulicama, u parkovima, oko koševa za smeće. Za zaključiti je kako Krakovljani noću na ulice puštaju malene patuljke koji im grad čiste nekom nama, nažalost, nepoznatom no moćnom čarolijom – jer mi, kao građanki Zagreba, drugo objašnjenje te nevjerojatne učinkovitosti ne pada na pamet.
Vodstvo bi se Zagreba, a i ne samo njega, trebalo zaputiti u Krakov pa snimiti i kopirati koješta dobroga što su pametniji od nas odavna usvojili. Tople vode se ne izmišljaju jer su odavna otkrivene. Malo gradskog novca potrošiti na širenje horizonata stručnim putovanjima, rezultiralo bi samo dobrim, ukoliko se, naravno, na takve ekskurzije šalju inteligentni i sposobni. U protivnom, škrtarenje je isplatljivija i po zapušteni grad i nadalje puno povoljnija varijanta jer svakako je bolje ne dirati, nego improvizacijama i dodatno narušavati. Ne mislim pritom isključivo na oslikavanja partera o kojima sam recentnije pisala, naravno, ali – za ne povjerovati! – i podne šare krakovskih ulica su prave-pravcate, ne oslikane! Dakle, može se, gdje se može! I zna!
Podzemni high-tech povijesno-etnografski muzej pod glavnim trgom Rynek Główny jedan je od mnogih koje valja obići, no svakako, ali baš svakako treba obići golemi, recentno obnovljeni muzejski sklop u krajnjem sjevernom dijelu zaštićene jezgre – Muzej Czartoryski, jedan od najstarijih poljskih muzeja uopće, otvoren 1878. godine.
Ondje nema što nema, od sjajne egipatske i antičke zbirke do divota renesanse. A ako ste sreće kakve smo nas dvije Zrinke bile, za dolaska će vas ondje dočekati i Rembrandtov pejsaž i Dama s hermelinom Leonarda da Vincija. Ta dama je, poput naše Jasne Zlokić, skitnica koja često putuje pa je iz tog razloga rijetko možete pronaći u njezinom poljskom domu. Koji je odnedavna svim dijelovima sjajno rekonstruiran, obnovljen i moderniziran od strane Projektnog biroa Lewicki Łatak koji je za tu intervenciju 2020. godine nagrađen i najvišom godišnjom nagradom Udruženja poljskih arhitekata. Prekoriječni Muzej holokausta u Tvornici emajla Oscara Schindlera ne propušta se iz više razloga, a dio tvorničkih hala udomljuje i MOCAK – Muzej suvremene umjetnosti pa se odlazak u taj dio grada itekako isplati. Pritom valja voditi računa da vas, ukoliko ste do njega, uvježbani kakvi već jeste, dopješačili, cijenom taxi-vožnje unatrag prema centru ne “ožene” kako je to već jednom crnomanjastom govniću uspjelo s nama dvjema hrvatskim plavušama.
O divotama krakovskih predgrađa valjalo bi ispisivati tekstove i tekstove, napose o Rudniku soli Wieliczka, do kojega trideseterokatno spuštanje prouzročuje naknadnu višednevnu bol u mišićima, ali i beskrajno udivljenje viđenim. Neizbrisivu bol u duši pak izaziva Logor Auschwitz-Birkenau, kojem će i iz razloga što su u njega bili deportirani te pogromljeni i brojni naši zagrebački sugrađani Židovi zahvaljujući kojima smo baštinili mnoge vrijednosti i ljepote, biti posvećen jedan zaseban tekst. Koji iziskuje posebnu koncentraciju i pažnju pa ću mu se posvetiti tijekom ljeta jer sam na Šolti, na koju se kroz koji dan upućujem, redovito dobro inspirirana. Ta bolna tema ne zaslužuje manje.
Ukratko, valja posjetiti i Povijesnu jezgru Varšave, koja je kao i spomenuti Rudnik soli te Logor i Povijesna jezgra Krakova, također, na UNESCO-voj listi svjetske baštine, no Krakov “šiša” Varšavu za sto kopalja pa se, ako sto to imali namjeru, u Poljskoj prvo zaputite u Krakov. Svakako!
A sada je vrijeme za zaustavljanje jer su mi već i prstići krcnuli od silnog pisanja – krk! Ali, Krakov – da! Krakov! Krakov!