Javljaju mi da sam mnoge razbjesnila prvim blogovskim tekstom o Zagrebu.
Gulp! – progutala sam knedlu.
Stvarno ne razumijem. Agresivnost i ljutnju puno je korisnije kanalizirati u konstruktivan rad. Takav bi trebao rezultirati kvalitetnim pomacima, koje će, sigurna sam, pratiti pohvale. Može se to, može!
Dotad ću izgleda ja, kao i ostali koji se usuđuju kritizirati javno, morati gutati knedle. Meni to neće teško pasti jer knedle volim. Napose one sa šljivama. Njima ću uskoro posvetiti i jedan Z-recept. Nakon slanutka, valja skuhati i nešto slatko.
No, kako je ponedjeljak, danas se posvećujem jednoj turističkoj “atrakciji”, o kojoj su mnogi već pisali, Jurica Pavičić vjerojatno i najkonkretnije. I meni je žao da se ista “dogodila” Zagrebu, pa sam odlučila i osobno joj posvetiti koje slovo. Pa krenimo s nazivom.
“Sit&Meet – Staza hrvatskih velikana” dubokoumno je ime te “atrakcije”, srećom, navodno u cijelosti financirane od strane inicijatora. U Hrvatskoj smo, pa bi bilo lijepo i korisno rabiti hrvatski jezik. Znam da “Sjedni&Susretni” nije seksi kao “Sit&Meet”, ali ipak, “Čični&Prični”, na primjer, prikladnije je toj “kulturno-turističkoj“ zamisli, prema navodima medija podržanoj i od Turističke zajednice Grada Zagreba, i od Grada, ali i od Ministarstva turizma i sporta. Ukratko, za neupućene, zamisao je da se postavljanjem skulptura hrvatskih velikana u ili uz kafiće gradskog centra prolaznici upoznaju s njihovom znamenitom poviješću. “Čični&Prični” modelom praćenim QR kodom, kako bi se preko aplikacije nešto i naučilo.
“Staza hrvatskih velikana”, također, vrlo pretenciozno ime za trinaest skulptura različitih autora razbacanih po centru grada, dakle ne poredanih po nekoj stazi – kako naziv pogrešno upućuje. Drugo je pitanje ono njihova broja. Zar se Hrvatska diči samo trinaestoricom velikana? I što ako je taj broj samo temelj daljnjem širenju koji bi nas morao plašiti? Koliko bi se onda takvih kipeka moglo s vremenom razmnožiti u našem gradu? Štošta tu nije jasno, pa i pitanje da li je ta megalomanska akcija doživjela realizaciju po nekom ozbiljnijem javnom natječaju ili se samo potiho uvukla u bitnije dijelove zagrebačkoga centra. Zagreb i inače ima golem problem s javnom plastikom, a taj je problem sada samo puno veći.
Nikolu Vudraga i njegov dosadašnji rad cijenim. Da nisam pročitala kako je on svojevrsni voditelj tima domaćih i inozemnih kipara okupljenih na ovom zadatku (ali i autor jedne od trinaest predmetnih skulptura – Nikole Tesle u Preradovićevoj ulici), ne bih ga povezala s istim.
Sve je, nažalost, u vezi te naše novije “atrakcije” tako retro i u dojmu poražavajuće da priželjkujem objavu o njezinu skorom uklanjanju, kao i informaciju kojom bi se razotkrio nekakav kobni vanjski upliv na rad čitave grupe naših mlađih kiparskih snaga. Netko je morao sve ih pokrenuti u tako sličnom, a tako pogrešnom smjeru. Svi oni mogu puno bolje, a sudjelovanjem u ovoj grotesknoj, dojmom bakrenoj zamisli, ne mogu se hvaliti. Jedina žena među tim našim velikanima, Milka Trnina, pod kifličastim se loknicama bori sa suzama, nagnuta poza Marka Pola navodi nas na pomisao da ga muče “vjetrovi”, Getaldić samo što ne potegne ručnu bombu “kragujevku”…
No, kip koji me uistinu rastužio onaj je Ivana Meštrovića. Ne govorim ovdje o kvaliteti ostvarenja autorice, koja je za ovu gradsku “atrakciju” ostvarila još dvije skulpture, već o nečem drugom.
Da sam najpriznatiji kipar na svijetu, ne bih se prihvatila zadatka portretiranja Ivana Meštrovića. Kipar svjetskoga glasa, koji nas je opusom neprocjenjivo zadužio, oplemenio i obogatio, bio bi pretežak i opasan “zalogaj” i najiskusnijima. Teško da bi se i oni usudili hvatati u koštac s takvim zadatkom. No “Meštar” nam se uprizorio na terasi Kavkaza i otkad sam ga tamo vidjela, ne prestajem o Njemu razmišljati.
Meštroviću se “Sit&Meet” nije smio dogoditi primarno zbog nas samih. Nema ga punih šezdeset godina i do ovih smo ga dana uglavnom puštali da počiva u miru. Da je nama pustiti na volju, mi bismo i Le Corbusiera sahranili u rokoko lijesu, a Coco Chanel u austrijskoj dindrlici. Sve poništavamo i pojeftinjujemo, nesvjesni da time nepovratno gubimo sebe i povijest naše budućnosti. Ponovno ne ostavljamo za sobom tragove našeg vremena, već nekih davnih, davno i zaključenih vremena.
I da su živi, teško da bi ikoga pozivali na pića s predstavljanjem. Ti naši velikani bili su i ostali velikani s razlogom. Zaslužili su dostojanstvene skulpture, podizane pod pravim okolnostima na pravim mjestima, a ne da se s njima upoznajemo preko kičastih hiperrealističkih utjelovljenja i QR kodova, kao s cjenicima po barovima i restoranima.
Dugo sam se bavila nekim arhitektonskim segmentima nevjerojatnoga Meštrovićeva opusa, od kojih je određen broj ostvaren i u Zagrebu, a o kojima puno možete naučiti iz sjajne knjige “Meštrovićev znak u Zagrebu” moje vrijedne prijateljice Barbare Vujanović. Vjerojatno me i iz tog razloga tako iziritirala i ražalostila “skrojena” mu situacija. Meštrovićev znak u Zagrebu je neprocjenjiv, no Zagreb je po pitanju Meštrovića znakovito zakazao. I ne samo Meštrovića, nažalost. U našem oronulom gradu uskoro neće biti kruha, ali igrama, izgleda, nećemo oskudijevati.
I na kraju, odat ću vam jednu tajnu.
Pri fotografiranju neprikladne mu pozicije pod ugostiteljskim suncobranom, malo sam zastala te naposljetku od nemoći i sjela pored njega. Ništa nismo popili jer nije bio od neke volje za pićem. No, kako sam već “čičnula”, malo sam i “pričnula”, jer, ugledavši moju zabezeknutu facu, Meštrović mi se, jadan, kriomice, da nitko ne vidi, šapatom i obratio: Z, srećom sam mrtav! Da nisam, ubio bih se!
Tko ne vjeruje, nek ode i sam “Čičnut&Pričnut.”