Nakon ostalih skandinavskih prijestolnica, napokon sam se upoznala i s Kopenhagenom.
Monumentalnošću, ali i koječim drugim upečatljivim (pa i javnim zahodićima, o kojima sam, zadivljena, pred nekoliko godina pisala i u jednoj od kolumni portala Telegram) Stockholm se uspješno izborio za prvo mjesto na listi najdražih mi skandinavskih gradova. I tako je bilo sve do prošloga tjedna, kada mu se Kopenhagen ocjenom opasno približio, te sam naposljetku odlučila kako će ta dva grada nadalje dijeliti vodstvo na listi mojih “naj” sjevernjačkih gradova.
Zbog nevjerojatnoga BIG-ova (Bjarke Ingels Group) arhitektonskog ostvarenja danskog pomorskog M/S muzeja u dokovima Helsingora otputovala sam i na sjever otoka Zelanda te shvatila što je to i samog Shakespeara zadivilo toliko da je Hamleta vezao baš uz tamošnji dvorac Kronborg.
Slobodniji su Danci od nas u mnogočemu pa i u konzervatorskim promišljanjima i stavovima te im nije strano sučeljavanje starog i novog, kontrapunktno nadopunjavanje, vizualno i fizičko spajanje najkontrastnijih stilova i ostvarenja… I teško da bi itko iz konzervatorskog svijeta argumentirano dokazao kako u tome griješe. Njihovi najstariji arhitektonski slojevi uspješno žive upravo zahvaljujući suvremenim intervencijama koje im osiguravaju daljnji život. I to je jedini ispravan put, no u onim najosjetljivijim situacijama, poput i ove u Helsingoru, i najmoćniji se suvremeni arhitekti svjesno podređuju povijesnim zadatostima u prostoru te ponegdje i “kleknu” ili se ukopaju kako bi izbjegli nadmetanja sa zatečenim kulturnim dobrima. Takvi pristupi, često se naposljetku pokaže, donose neke posebne vrijednosti njihovim ostvarenjima koja kvalitetom i upečatljivošću postaju prepoznatljiva, općepriznata i nerijetko nagrađivana.
Normalno da Hrvati osjete slabost i svojevrsnu nemoć pri suočavanju s nevjerojatnom danskom graditeljskom potencijom i nebrojenim suvremenim ostvarenjima koja, urbanistički jasna i kontrolirana, danonoćno izranjaju na sve strane. Ne postoji gradski prostor bez uređenog i ozelenjenog partera, dječjih igrališta, sjajne komunalne opreme i vode kao neizostavne sastavnice ugodnih prostora, a dansku Hygge, kao svojevrstan recept za sretan život, nesumnjivo podgrijavaju i uređeni javni prostori s kvalitetnom arhitekturom, nevjerojatno učinkovit i brz javni prijevoz s metro-sustavom bez vozača, ljubazni i susretljivi ljudi…
Prvotno osobno razočaranje smještajem u hotelu relativno udaljenom od centra grada smijenilo je oduševljenje spoznajom kako je isti lociran u neposrednoj blizini brojnih suvremenih arhitektonskih remek-djela, raskošno poredanih uz Holms kanal u blizini Ørestad avenije. Jean Nouvel ondje je ostvario providnomodru koncertnu kuću DR, Lundgaard & Tranberg Arhitekti (autori i novog Kraljevskog danskog kazališta na obali) unutar sveučilišnog sklopa ostvarili su prstenasti Tietgen studentski dormitorij, a tu je ponovno i BIG s kaskadnim drvenim terasama obilježenom zgradom VM Mountain te s prepoznatljivim, također kaskadnim, ostvarenjem 8 House. Taj se golemi stambeni sklop na samoj južnoj granici Ørestada dojmljivom i pomalo nadrealnom vodenom površinom s labudima povezuje sa širokim poljima koja obrubljuju tu granicu današnjeg grada. I tako posvuda, na sve strane Kopenhagena, važna arhitektonska imena i njihova djela. X3N arhitekti i njihov UN City, Cobe-ov Silo te sjajni Krøyer Plads prekoputa starog gradskog kanala…. Ali i spalionica, prenamijenjena skladišta, nevjerojatni mostovi (poput biciklističko/pješačkog Olafura Eliassona), drvene platforme za druženje/odmaranje/kupanje…
I sve uredno, čisto i pristojno. Kao i njihov dizajn.
Jednako je i u staroj jezgri i na slavnom Nyhavn kanalu s, čini mi se namjerno, ostavljenim tragovima vremena na koloriranim pročeljima sedamnaestoga stoljeća. U tom dijelu grada jedno od starijih pročelja krije i kameno poprsje poduzetnika/osnivača tvrtke za spašavanje brodova iz 1833. godine/ronioca, što samo po sebi i ne bi bilo naročito zanimljivo da istom glava nije pokrivena prastarom ronilačkom kacigom. Valjalo bi istražiti krije li grad slična simbolična poprsja i drugih istraživača, poput ginekologa ili proktologa, na primjer, čisto da vidimo kakvim su “sredstvima” i njih “pokrili”. Za taj zanimljivi angažman ovog puta nisam imala vremena, a kako je moj običaj da gradove procjenjujem i prema stanju njihovih groblja i javnih zahoda (da, da… dobro ste pročitali…), posljednjeg sam se dana usudila ući i u središnji kopenhaški javni zahod u Nyhavnu.
Joj-joj-joj! Starog, no očuvanog drvenog interijera, rasvjete i opreme, uredan i čist, da bi se (ako to baš želite, naravno) lizati mogao, taj javni zahod govori puno o svom gradu. Prepunom bicikla i biciklista koji se, naravno, vozaju osiguranim biciklističkim koridorima. Ne onim otetim od postojećih skromno dimenzioniranih prometnica, kako je slučaj u Zagrebu, već ostvarenim po pomno planiranim rekonstrukcijama cesta te javnih površina i prostora. U Danskoj će naši sunarodnjaci prije poginuti od biciklista nego li od automobila, no ne zbog danskih nepažljivih vozača, već zbog osobne nepažnje i pješačke nepristojnosti.
Nadalje, nešto uistinu zadivljujuće, ne postoji pješački potez ili pločnik bez parterno naznačenih i istaknutih koridora za slijepe ili slabovidne osobe i taj maleni detalj jedan je od brojnih koji ukazuju na razvijenu svijest i empatiju prema nemoćnima i slabijima. Svjetlosne ih godine dijele od nas gdje je većina, i pri zdravim očima, slijepa za potrebe drugih, napose najslabijih. Zato, kada po povratku u Zagreb shvatimo da su ulice izrovane i prljave, zelene površine nepokošene, pročelja išarana i zapuštena, invalidske barijere neuklonjenje…, u tren se izdeprimiramo.
Počinje i fizički boljeti zagrebačka stvarnost. A ako svojom nesposobnošću iz nje uspijemo istjerati i svu mladost koja vrijedi, a zna da je gotovo svugdje sve znatno uređenije i bolje, neće nam ostati nitko tko bi znao i stvarno mogao stvari pokrenuti s već tako (pre)dugo (pre)mrtve točke.
Nabolje, naravno.
Lošeg smo se dostatno “nauživali”.