… je Tanjin tata. I Jasminin, dakako.
Davno su, nažalost, one i njihova mama Marijana ostale bez njega. I ja, također, koja sam za studentskih dana noćarila i danarila kod Tanje u Domagojevoj ulici, gdje su nas teta Marijana i Dako brižno pazili, hranili, pojili… A Dako nam je i mehaniku objašnjavao, čak. Ništa ga razumjele nismo, ali on se samo smješkao. Blago. Najblaže. Ako je koji puta i pomislio, jadan čovjek, kako smo nas dvije prijateljice mogle ispast i malo bistrije po pitanju te “divne” i mile mu mehanike, to nikada nije pokazao te se vjerojatno tješio onom – Svoj svome! No pod lagano spuštenim očima, kakve je naslijedila i moja Tanja, uvijek se krio blag osmjeh. Moram je jednom upitati da li se on ikada uspio zapravo naljutit. Je li se ikada derao ili durio? Zalupio vratima? Iz protesta mokrio po zahodskoj dasci ili nešto slično?
Nikako mi, kao članici bučne dalmatinske obitelji, čiji članovi nit preseljenjem u Zagreb nisu gubili na temperamentu i decibelaži, sve to tako tiho i smireno nije bilo jasno. Kako se dobivaju takvi mirni i tihi roditelji? Kako se oni međusobno uopće čuju i razumiju? – pitala sam se tada mlada ja.
Dako je Tanji čak i sendviče za fakultet radio. U onim žemljicama koje liče na… (ne smijem sada to na što mi liče baš i napisati) šunkica i sir su se sljubljeno družili, dok ih mi gladnuši za pauzama između vježbi na trećem katu Arhitektonskog fakulteta ne bismo pogubili. Njam-njam ili mljac-mljac, svjedno… Ako bi Tanja sendvič zaboravila kod kuće, Dako bi joj ga donosio na fakultet. Takav je bio taj Dako. Čudesan, dakako.
Moj tata je također jedan super-tata, ali da sam ja njemu kojim slučajem tijekom studija javila da mi je sendvič ostao doma, dobila bih jedno – He-he-he… – ili bih po zamolbi da mi ga donese čula i jedno gromoglasno – Buahahahhahhaaa… A Dako je to činio sam. Nepozvan.
I tako jedno ljeto krenem ja s Tanjom na more. K njoj i njezinima u Poreč, gdje nas je već čekala teta Marijana koja je unaprijed mudro zaključila kako joj je bolje ne putovati s nama. I vozio nas je Dako, dakako. Nas dvije i njezinu sestru Jasminu.
Jedva smo se i nas dvije s Dakom utrpale u njihov automobil, čija se vrata nikako nisu dala nagovoriti na zatvaranje, a trebalo je još u Savskoj pokupiti i Jasminu sa svom njezinom dodatnom opremom, pa opet pokušati zatvoriti vrata gepeka i suvozača. Sa svima nama unutra, naravno. Nije, naime, jednostavno na more voziti tri lijepe mlade djevojke. Sve njihove stvari – sve neophodno i ophodno, sve važno i nevažno (koje je možda bilo i važnije od važnog) – svu odjeću i obuću, pomade, mirise, zlato (i tamjan)…
Premda sam bila čvrsto uvjerena kako se bez dodatnog ljudskog poguranca mi nećemo pokrenuti s mjesta, nekako nam je ipak pošlo za rukom preko Savske se zaputiti do izlaza iz grada. Putovalo se tada starom cestom za Rijeku, kad li se tamo negdje pri trećini naše vožnje Jasmina sjeti upitati tatu Daku – Ti si uzeo moju vreću cipela koja je bila pred vratima, jel’ da?
Dako, dakako, nije ni trznuo, ni problijedio, samo je polako usporio vožnju, sparkirao se uz rub ceste, izišao, otvorio pretrpan gepek i s uzdahom ga zatvorio. Nisam, Jasmina – smireno je rekao starijoj kćeri – ali ništa se ti ne brini i ne sekiraj… i okrenuo se na cesti te se, sa svima nama i svim našim važnim i nevažnim stvarima, vratio u Zagreb po vreću cipela.
Ja od šoka par sati progovorila nisam, što je stvarno teško postići – da ja tako dugo ništa ne komentiram ili bar malo ne zanovijetam. Tanja, za razliku od mene mutave plavuše, nije štedjela jezika objašnjavajući tati kako “nije skroz normalan” i kako bi Jasmina baš mogla malo i bosa pješačit – jer je to jako zdravo, dobro za tabane i…
No, dok sam se ja u mislima uživljavala u scenarije s mojim roditeljima i bratom kao glavnim akterima neke slične priče, pri čemu sam i od samih misli osijećala bol u ušima, Dako je, dakako, tiho ponovio isti put i mi smo sa zakašnjenjem od dva sata doputovali u Poreč. Ondje su nas iscrpljene “cipelarenjem” već čekale tople palačinke dobrodošlice tete Marijane. Pa smo se takve dokraja napalačinkane zaputile “van”. Lijepe i namirisane. I sve obuvene. Za što je bio zaslužan isključivo jedan divni Dako. Dakako.