Deset je dana do promocije knjige “Crtice”, pa…
Nakon nekih komplikacija u životu moga oca Ante, koji je sredinom 1970-ih godina izgubio pravo rada u Splitu i nakon čega je godinu dana radio u Glamoču u Bosni i Hercegovini, obitelj Grubišić 1977. godine iz Splita se preselila u Zagreb, u kojem je on kao pravnik ipak nekako dobio posao. Premda sam bila vrlo mala, tu godinu njegova Glamoča pamtim po čestim suzama moje mame Marije, koje se iz nekog pomalo mi nejasna razloga vezuju i uz slike njezinih lijepih ruku s crveno nalakiranim noktima. Tu je i slika jedne lutke bujne kose i neobičnih svjetlosmeđih očiju, zmijskih – kakvima ih je vidjela mama nakon što mi ju je tata darovao. „Zmijuša” se i danas krije negdje u spremištu. Čekala je moje kćeri koje se, eto, nisu dogodile, pa je sada spremna i za, bude li sreće, moje unučice.
Lijep novi stan u Splitu zamijenjen je za derutni manji na zagrebačkim Srednjacima, u kom smo ostali godinu i pol i koji je ispao prijelaznom stanicom mnogočemu. Trebalo se priviknuti na hladnoću, jutarnje magle, sivilo i drugačiji mentalitet ljudi, no ono što nas je primarno u malenoj obitelji odreda mučilo bio je zagrebački govor.
Taj naš hrvatski jezik nekako je u tadašnjem Zagrebu bio skroz čudan, činilo se to tada nit petogodišnjoj meni, koja sam boj s njim najčešće bila u novom vrtiću „Dragica Končar”, danas „Matija Gubec”, na Knežiji, u koji sam bila primljena. Dvogodišnji brat Krešo bio je primljen u nešto udaljeniji tadašnji vrtić „Matija Gubec”, koji je danas dio Osnovne škole „Matija Gubec”, pa su nam roditelji bili razapeti na više strana među svim tim tadašnjim i današnjim Gupcima. Imala sam super tete u tom vrtiću, no djeca su me, primijetivši moju „čudnu priču”, svako toliko dočekivala svojim jezičcima, pa sam zagrebački govor, da ih što prije skinem s vrata, zapravo vrlo brzo svladala. Već sam prvi tjedan tijekom organiziranog rezanja noktića dječici u grupi, nakon mog objašnjenja da je „meni moja mama noktiće ošišala i da mi ih ne treba šišat”, dobila porciju oduševljene grupne reakcije – Kaj je tebi, Zrinka? Pa nokti se režu, ne šišaju se! Kosa se šiša! Ej! Lijepo sam im se izložila i jedno jutro primjedbom na neobičnu gomilicu smrdljive smeđe tvari koju je neko dijete lijepo položilo nasred poda, pa je na moje – Govno na podu! – ponovno brzinski skupno bilo uzvraćeno – Kaj? Pa nije to govno. To je drek!
Svi smo ipak nekako preživjeli svoje prilagodbe gradu i jeziku, no čini mi se da je najbolnije ipak bio prošao moj ujak, pomorac, koji nas je u jednom od svojih transfera tada bio posjetio. Mali Ante, jer bio je najmlađi od svih Anteta u obitelji – i od mog oca, i od tetina muža, jednom je pošao u samoposlugu s uputom moje mame da stvari ne traži po imenu, kako je navikao, već po nazivu na etiketi. I tako je podučeni Mali Ante lijepo zatražio ono što mu je trebalo onako kako je i pisalo na slovenskom proizvodu – rdeču pesu, na što je i on bio počašćen uviđavnim – Kaj? Ciklu, mislite? Doma je došao pun dojmova i sa zaključkom – Jebala vas i rdeča pesa i cikla u ovom gradu, da vas jebala!
No kada je naša prva zagrebačka zima povukla svoje zamorne ledene pipke, magle su se istopile i Zagreb se ukazao u bogatom proljetnom ruhu, odreda nas oduševivši zelenilom. Ono što nas je ipak najdulje mučilo bilo je definiranje sati. Dalmatinskih „dva i po”, „tri manje kvarat” ili „četiri i kvarat” u Zagrebu se prevodilo krajnje neobično i do danas nismo dokraja svladali „frtalj dva” ili „trifrtalj tri”. Jasnije su nam bile polovice sati, no mama i danas pamti kako sam na početku osnovne škole u 17:30 tvrdila da je pola manje šest. Otada sam ipak ponešto napredovala.
Zagreb se polako, ali sigurno ušuljao u naša srca, zagrebački je govor postajao sve ugodniji našim osjetljivim dalmatinskim ušima i stvari su polako sjedale na svoje mjesto. I naše je mjesto tu, no nokti se još i danas u većem dijelu jedne tvrdoglave obitelji ne režu, već šišaju. A sad je pola manje sedam, pa moram i štogod ozbiljnog napravit’. Ne se samo zezat’ pišući.