Dokraja ispunjena dvorana na priloženoj fotografiji ne prikazuje neki osobnim ambicijama isforsirani politički skup. Ni dodjelu Nobelove nagrade ili Oscara. Ne.
Fotografija je to jedne arhitektonske manifestacije koja organizacijom i sadržajem Zagreb, a ponekad i neke druge gradove, časti i dulje od dva desetljeća.
Dani Orisa u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski svojevrstan su fenomen i svjetskih razmjera. Tijekom dva predavačka dana godišnje na jednom mjestu okupiti dvije do tri tisuće ljudi koji slušaju o arhitekturi i srodnim joj ljepotama, činilo bi se nemogućom misijom i izvan naših granica. No kako smo mi Hrvati čudesno neobičan narod, uspijeva nam i ono što drugima ni u snu ne bi pošlo za rukom, pa se normalan čovjek (i žena, dakako), mora upitati gdje bi nam bio kraj da se uozbiljimo i po drugim važnim pitanjima?
Nije stoga za čuditi se što ti Dani predstavljaju užitak i svjetski renomiranim arhitektima. Pa gdje bi ih drugdje ta količina zadivljenih i pretežito ipak mlađih ljudi voljno dočekivala na jednome mjestu? Jer gubiti godišnje po jedan od divno šarenih zagrebačkih jesenskih vikenda, kako bi ih radi brojnih govornika zamijenili ugodnom, no mračnom dvoranom, isplati se samo zbog velikih zgoditaka. A Dani Orisa to jesu i zato zapravo malenomu timu njegovih organizatora pod vodstvom arhitekta Andrije Rusana možemo samo zahvaliti.
Zahvalnost im dugujemo i zbog časopisa Oris koji nam je od 1998. godine širio obzore arhitekture i kulture, a koji je, nažalost, prošle godine prestao izlaziti. To, nadajmo se samo privremeno, zatvaranje predstavlja temu kojom bi se ozbiljnije trebalo pozabaviti i Ministarstvo kulture, jer si ozbiljne zemlje ne priušćuju olako tako luksuzne gubitke. Hrvatska arhitektura i kultura ne smiju izgubiti časopis Oris, složit će se u tomu sa mnom čak i oni koji su ga sjajno dizajniranoga kupovali samo da bi njime punili rupe na policama svojih biblioteka (kako su im vjerojatno i bake kupovale “regalne” knjige “na metre”), ali primarno će za njim patiti svi razumljivo navučeni na njegov sadržaj. Bravurozni tekstovi i sjajne fotografije osiguravali su kvalitetu, prepoznatu te cijenjenu i među intelektualnim krugovima izvan naše struke.
Arhitektonske, naravno. U našoj zemlji često doživljene oholom, sujetnom i samodopadnom. Ružno je i tužno biti sagledavanim tako, no razlozi za to očigledno postoje, te nam valja uvažiti da nije važno što sami mislimo o sebi, drugi su tu da bi nas objektivnije ocjenjivali. I sam život, srećom, u svojoj pravednoj nepredvidivosti ne ističe naročito samodopadne bez stvarnog pokrića, već upravo one kojima isključivo kvaliteta njihovih postignuća osigurava put općem priznanju.
Iz osobnog iskustva znam da ni u medicinskoj struci po pitanju međuljudskih odnosa ne cvjetaju ruže, no liječnici si, što god zapravo mislili jedni o drugima, međusobno ipak čuvaju leđa. Znaju da je jedinstvo moć koja ih svih osigurava i jača. Kao da hrvatski, a napose zagrebački arhitekti tu mudrost još nisu usvojili, te ih po pitanju snaženja cehovskog zajedništva čeka još dosta posla.
I zavist prema kolegama s uspješnim privatnim praksama, jednako je maligna. Uz vlastitu osiguravati i egzistencije zaposlenika i njihovih obitelji, predstavlja veliku odgovornost. Ni najveći talenti ne postižu uspjehe i priznanja bez velikih osobnih uloga i golemih odricanja, ali većina onih koji egzistenciju osiguravaju isključivo sigurnim fakultetskim primanjima ili pak radom u javnim službama, to, izgleda, nije u stanju razumjeti. Normalno je da neke perjanice naše suvremene arhitekture djeluju izvan okvira fakulteta, no ondje bi za njih uvijek trebalo biti dovoljno mjesta jer isključivo najbolji imaju što za dati našim znanja željnim mlađim naraštajima.
Upravo uvažavanju najboljeg, ali i strukovnom jedinstvu te drugim važnim stvarima podučavaju nas i predavači Dana Orisa, koje, nažalost, iz nekog razloga uporno ne dolaze slušati ni neki istaknuti hrvatski arhitekti. Možda im je nepodnošljiva činjenica da i od njih (nevjerojatnih) postoje bolji, no njihovi razlozi i nisu važni. Najvažnije je da ih posjećuju i prate mlad, na kojima Svijet ostaje.
I za kraj, nešto i o mojoj posebnoj “vezi” s Danima Orisa.
Kao mlada, podebljavala sam svoj studentski “fond za odijevanje i razonodu” hostesiranjem po Zagrebačkom Velesajmu i nekim drugim manifestacijama. Mislim da me i danas jedan poznati domaći proizvođač sira pamti po epizodi s povećom grupom direktora koja je jednom prilikom naručila – škropece. Na zabezeknuti pogled rođene Dalmatinke pristiglo je i objašnjenje – Vino i mineralna, Zrinka! Pa poškropi! Poškropila sam, dakako, ali ne kako su očekivali, pa kada im je poslužena mineralna poškropljena s par kapi vina, skoro su se onesvijestili. Grupno.
Kako sam krajem studija kraće vrijeme bila na praksi i u Rusanovu birou, s prijateljicom Tanjom hostesirala sam i na jednom stručnom događanju u maloj dvorani Lisinskog, koji je organizacijom i sudionicima predstavljao svojevrsnu uvertiru Danima Orisa. Prodavale smo i neka tiskana izdanja te pritom za jedan račun ostale “kratke” jer nam se jedan istaknuti kolega udostojio ne platiti preuzeto. Upućene da ga “stisnemo” da plati, zaključile smo kako ćemo manjak radije nadoknaditi iz vlastitih džepova. Po uspješno zaključenoj akciji s olakšanjem smo si nazdravile. Ne škropecima!
Uzdravlje tako i skorim 22. te svim daljnjim Danima Orisa!
Fotografija: Damil Kalogjera / ORIS