Kako god zbog trenutno poražavajućeg urbanističkog i arhitektonskog stanja Zagreba neki od nas možda nesretni bili, trebali bismo se češće posvećivati njegovim vrijednostima. Možda tako prizovemo više pozitivnog jer nije da ga oko nas nema. Ima. I u trenutcima kada nam se izmoždenima i nemoćnima čini da nam se grad ubrzano raspada i nepovratno izdiše, neke nas situacije vrate u život. Jedna takva krije se i u samom srcu grada, u Frankopanskoj ulici. U crkvi čije je još uvijek neuređeno i grafitima išarano ulično pročelje pod prepoznatljivim crkvenim tornjem obilježeno voltom nad prilaznim stubištem s krasnim drvenim vratnicama. Pritisak na njihovu lijepu zlaćanu kvaku uvodi nas u prostor jednog od recentnije i ljepše obnovljenih sakralnih interijera Zagreba.
Za početak ovog stručnog osvrta, posvetimo se malo tom pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru, čije nam rješenje o zaštiti – prije prihvaćanja prijedloga te upisa u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske znalački pripremljeno od strane zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode – otkriva puno zanimljivih podataka.
Pojedinačno zaštićeni graditeljski sklop – Samostan Sestara milosrdnica s crkvom sv. Vinka Paulskog – u Frankopanskoj 15 i 17 utemeljen je zaslugom i financijskom potporom biskupa Jurja Haulika, zahvaljujući kojemu je 1845. godine iz Innsbrucka u Zagreb stiglo prvih šest sestara milosrdnica, prema ustrojstvu reda zaduženih za odgoj mladeži i njegu bolesnika. Jednokatno samostansko krilo s crkvom građeno je od 1841. do 1845. godine prema projektu Franza (Franje) Schüchta – klasicističkog graditelja austrijskog podrijetla koji je djelovao i u Zagrebu te je do sredine 19. stoljeća za biskupa Haulika ostvario više projekata, među kojima i Haulikov ljetnikovac, te Vidikovac Kiosk i Švicarsku kuću u parku Maksimir. Drugi je kat samostanskom krilu nadozidan od 1861. do 1862. godine, kada je prema projektu zagrebačkog graditelja Mihovila Strohmayera regotizirano i crkveno pročelje te je iznad crkvenog zabata izveden zvonik pod piramidalnom kapom. Trobrodna crkva s emporama (galerijama) nad bočnim brodovima rekonstruirana je 1899. godine prema projektu sjajnog arhitekta Martina Pilara koji joj je produljio lađe, a uz svetište izveo i novu sakristiju te oratorij. Istom je podignut i jednokatni bolesnički paviljon u dvorišnom dijelu, drvenim mostom vezan uz crkvene galerije. Dvokatno južno samostansko krilo s blagovaonicom ostvareno je od 1899. do 1900. godine, a dvije godine poslije, oblikovno usklađeno sa starijim krilima, podignut je i sjeverozapadni dio samostana.
Prostor crkve s inventarom cjelovito je očuvan, stolarski detalji s intarzijama, ispovjedaonice i klupe, oltari i svetohranište izrađeni su pod vodstvom umjetnika, stolara Peruzzija, u Lepoglavi. Vitraji na prozorima izrađeni su u Innsbrucku 1861. godine, oltarne slike naručene su iz Beča, palu glavnog oltara sa sv. Vinkom Paulskim oslikao je Huber, a križni put Josip Kautzner. U crkvi se čuvaju i relikvije sv. Vinka, poklon biskupa Haulika.
Zagrebački potresi iz ožujka 2020. godine crkvu, srećom, nisu dokraja ugrozili, a projekt 2022. godine zaključene adaptacije i obnove njezina interijera potpisuju profesor Nenad Fabijanić i arhitektica Leila Nanuk. Pod paskom zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležnog konzervatorskog tijela, stručnjaci Instituta za povijest umjetnosti 2020. godine izradili su konzervatorsku studiju predmetnog graditeljskog sklopa, a restauratorska istraživanja i zahvati mudro su povjereni Maji Reberski. Prema navodima Instituta za povijest umjetnosti, prva je to sakralna građevina cjelovito obnovljena bespovratnim financiranjem iz Fonda solidarnosti Europske unije. Toliko o povijesti i drugom važnom, a sada malo i o drugim ljepotama.
Darovitošću smo blagoslovljeni ili ne. Neki više, neki manje. Neke je taj blagoslov u cijelosti zaobišao, a neki su njime višestruko obdareni. Upravo među takve sretnike ubrajamo i zagrebačkog (pa i mog) sveučilišnog profesora i arhitekta Nenada Fabijanića. Djelovanje koje u hrvatskoj arhitekturi predstavlja sinonim za ukus /mjeru / detalj / majstorstvo izvedbe – njegovo je. Pročišćenim rješenjima i reduciranim sredstvima biti u stanju izraziti i ostvariti puno donekle zvuči i oksimoronski, no upravo ta sposobnost u arhitekturi i dizajnu obilježava one najbolje. Napose pri rješavanju interijera, kojima isključivo takav pristup osigurava trajnu vrijednost, prepoznatljivost i kvalitetu. Autoru i negdašnjeg Ban Caféa na Trgu bana Josipa Jelačića – kojim je manifestno okrunjen segment jednog iznimnog opusa – s lakoćom za rukom polazi i bez zlata pozlaćivati interijere kojih se dotakne, pa dojam koji je na me ostavilo otvaranje mat drvenih vratiju i stupanje u vjetrobran Svetog Vinka Paulskoga u Frankopanskoj ulici i nije začuđujući.
Rijetki recentnije uređeni zagrebački (pa i Hrvatski) interijeri izazivaju respekt. Ovaj ga zaslužuje.
Osvrnimo se malo na unutarnji narteks crkve – krasno restaurirana stolarija višestrukih vratiju vjetrobrana i kazetiranih stropnih obloga s mjerom je naglašena kapitelnim pozlatama pilastara, keramički podovi pretežito izvorni a sanirani, obijeljeni zidovi naglašavaju osvijetljene drvene konzole sa svecima, rasvjeta (Ortoforma Lightning) suvremena, a primjereno nenametljiva i dojmljivo decentna. Postrano vjetrobranu Djevičina “špilja” ambijentalno osvijetljena i mrežom križeva skladno ograđena, a ostakljenje velike metalne pregradne stijene ka svetištu – uspjelo. Položena u osi moćnog stupovlja dojmljiva „kristalna“ stijena domišljatom izmjenom ispjeskarenih i prozirnih vertikalnih trakica samo djelomično omogućuje uvid u intimniji prostor crkve. Polukružnim svodom natkrivenu glavnu lađu zaključuju lagano uzdignuti prezbiterij s oltarom na jednom kraju i nasuprotna mu drvena galerija kora s krasnim orguljama ostvarena nad stucco lustro tehnikom dotjeranim stupovljem prednjeg dijela crkve. Niži pobočni brodovi nadsvođeni su blagim, kontinuiranim križnim svodovima i na istoku ih rese manji oltari, dok im nasuprotne krajeve oplemenjuju parovi krasnih drvenih historicističkih ispovjedaonica oko plićih polukružnih niša s pripadajućom im spomeničkom plastikom. Upravo tim segmentima posvećena je naročita pažnja, pa je suptilnim odabirom završnih obrada zidova, tekstura i materijala te promišljenim pozicioniranjem rasvjete moćna ambijentalnost krasnog sakralnog prostora i dodatno „začinjena“. Uređene čipkane ograde galerije i kora, dotjerana stolarija i oprema, nizovi uređenih klupa omekšanih jastucima duboke sive boje… Promišljalo se o svemu.
Vječita konzervatorska dvojba o primjerenosti zamjene izvornih prozorskih zatvora zamjenskima, izvedenima u suvremenijim materijalima i oblicima, pri ovoj je obnovi riješena u korist novih metalnih profila. Tamnosivom bojom isti su usklađeni s novim bravarskim stavkama interijera, koji je uz ulazni dio crkve dopunjen i manjim ugrađenim dizalom. Pročišćeno osmišljena suvremena intervencija nije neprimjetna, ali nije ni napadna, već se prikladno ograđena uklapa u umireno predvorje jednog dojmljivog svetišta. Sve u svemu – decentnost i primjerenost. Danas tako rijetki i dragocjeni.
Da bi se voljela i cijenila sakralna baština, treba je poznavati, pa ako se i ne ubrajate među vjernike, upoznajte se s njom. Ubuduće Frankopanskom ulicom prođite drugačije. Zastanite, uspnite se stubama i ušetajte u Crkvu sv. Vinka Paulskog. Ako se i ne uputite dalje, uđite barem u njezin narteks. Na interijer te crkve teško je ostati imun, pa se malo, za promjenu, zarazite i lijepim.