Bile smo mlade.
Bile smo studentice.
Bile smo živahne.
I kako su to prijatelji mog nešto mlađeg brata, koji su nas često u čudu iz daljine promatrali, zaključivali – sve uspješne studentice teških fakulteta, a takve…
A kako smo bile mlade, podrazumijevale smo da trebamo biti i lijepe i njegovane. Tada nismo znale da smo uistinu i bile lijepe i da rijetko koja mladost nije takva, a njezi lica i tijela posvećivale smo se koliko se to u tim godina smatralo normalnim. Nit previše, nit premalo.
Glatke noge, a kod nekih, tamnoputijih, i ruke, osiguravale su se uobičajenim depilacijama vrućim voskom jer tada današnjih popularnih šećernih ili laserskih metoda još nije bilo. Kako smo odreda imale ograničene studentske džeparce i trudile se da nam isti pokriju dobre provode i nešto bolje garderobe, jednog ljeta pred odlazak na more zaključile smo kako bi se “navoštat” mogle i same.
Pa što to u čupkanju dlačica može biti tako komplicirano, da studentice stomatologije i arhitekture tomu ne bi uspješno stale na kraj? – mislile smo si tada vrlo mlade mi. I kupile smo vosak i platnene trakice. I okupile se kod mene na Jordanovcu. I kako to kompleksnom zadatku i priliči, “banja-marija” metodom ugrijale posudicu s voskom te hrabro prionule uljepšavanju.
Stan mojih roditelja s bogato ozeljenjene vrtne strane imao je lijepu terasu s koje se preko nekoliko stepenica pristupalo vrtu s magnolijama koje su moji roditelji pažljivo održavali i njegovali. Ta terasa zaslužna je i za moje brojne, uspješno “od prve”, položene ispite jer je, kao nekom čarolijom, učenje na njoj garantiralo uspjeh. Možda zbog stabala s parom vjeverica u njima. Ili zbog jedne metalne ljuljačke koja je naše stražnjice ugošćivala na svojoj drvenoj sjedalici sve dok se našim odrastanjem nekako nije počela smanjivati. Ta neobična daska.
I dakako da smo tu terasu i taj vrt iskoristile i tog puta, pri pokušaju depiliriranja naših mladih nožica. Najbolje su, ili pak najspretnije/najsretnije, prošle prve dvije, pristankom da im se voskom natrackaju i trakicama oblijepe obje potkoljenice odjednom. Pritom su se druge dvije milosrdne prijateljice istovremeno mogle posvetiti čupanju traka s obiju nogu tih prvih hrabrica. Preživjele su one trackanje vrućeg voska uzduž potkoljenica i nespretno ljepljenje platnenih traka koje su im noge pretvarale u mumijastolike udove. A po smijehu onih dviju koje su klečeći na terasi prve “potezale” i vikale – Tri, dva, jedan! – začulo se energično odljepljujuće – Frus! Frus! – i s druge strane urličuće – Aaaa… Za majku!/Jebem ti sve, da ti jebem…
Vikale su tako te prve dvije po vrtu i zazivale stanare susjednih kuća na provirivanje u živopisan vrt ispunjen magnolijama i studenticama. Ni uklanjanje stražnjih trakica nije prošlo uglađenije i dostojanstvenije, no rezultat je, i uza svu nevještu pripremu i izvedbu, bio – čudesan! Četiri glatke potkoljenice, s tek kojom opstalom, tvrdoglavom i poput trovremenskog Tafta postojanom, dlačicom koja se naknadno brzinski eliminirala pinceticom. Divota!
He, he, he… – dvije friško glatkonoge dočekale su svoj osvetnički trenutak i na tronove za mazanje i umatanje posjele one dvije još uvijek obrasle dlačicama, koje su uz grohotan smijeh “potezale” prve. Isti je grohotan smijeh sad izvirao i iz usta onih dviju netom “pokošenih”, koje su prionule trackanju voska i oblijepljivanju preostalih četiriju potkoljenica.
Ponosna vlasnica jednog para istih, ona hrabrija, također je pristala riješiti se muke kraćim zahvatom, dohvatila se rukonaslona vrtne fotelje i stoički istrpjela omatanje obiju potkoljenica. Ni ona nije zatomila oduševljenje bezbolnom brzinskom akcijom – Kravetine! Niste normalne!!! Mi vas nismo tako… No, preživjela je i ona, dok je s posljednjom nogovlasnicom došlo do neplaniranih komplikacija. Ona nas je nekako uspjela nagovoriti da joj “čupamo – nogu po nogu” jer joj je tako, navodno, izdržljivije! Međutim, po naivnom udovoljavanju toj želji i povlačenju trakica s njezine prve noge začuo se urlik – Aaaa…, luđakinje, da bi luđakinje! Nećete dalje, ne!!! – popraćen munjevitim bijegom sa stolice. Utren je tako s jednom netom pokošenom i glatkom te jednom još uvijek umotanom nožicom preskočila vrtne stepenice i počela bezglavo jurit vrtom. Shvativši da to tako ostati ne može, u trk smo se za njom dale sve i u jednom se trenutku odreda našle u mahnitom jurcanju među stablima. Ne usudim se ni misliti kako je to moralo izgledati mojim ondašnjim susjedima, ali uobičajeno ljetno popodne zasigurno nisu imali. U luđačkom trku dohvatile smo se, srećom, preostalih trakica naše Harisonfordice i tako uz još nešto urlika uspješno i ponosno zaključile arhitektonsko-stomatološki kozmetički pothvat.
Po mukotrpnom čišćenju ostataka, ili pak viška, voska s terase i metalnih pošada/noževa, osam glatkih nožica sjalo je na suncu jedne maksimirske terase te davne 1993. godine. Trideset godina je otad prošlo. Punih trideset, a noge nam još nisu za otpad. Ne, ne, ne…
A ja iz nekog razloga mislim da scenarij “košnje” ni danas, da se slučajno ponovi, ne bi bio drugačiji. Jer vučice (starenjem ili čupanjem, svejedno) dlaku mijenjaju. Ćud – nikada.