Najsretnija sam kada mi Život u život uvede dobre ljude. Budu oni i pošteni i vrijedni i pažljivi, no upravo je plemenitost ono što ih veže i odreda obilježava. Ona im poput aureole daje i dodatni sjaj, pa zrače, no ne fluorescentno, kao moje peraje ili markacija na zagrebačkom Antivodiču (koju mi je također osmislila jedna dobrozračeća dizajnerica Boža, koja je, dakako, od trenutka upoznavanja postala prijateljicom), već onako ugodno, privlačno… Kada im se približavate, kao da kročite prema svjetlu. I važno je istaknuti da rijetko pogriješim te moji dobri ljudi uistinu i budu – dobri.
Pred nekoliko godina, sasvim slučajno, upoznala sam i bračni par Šoltana, od kojih je On je sjajan majstor, a Ona preuredna i prevrijedna domaćica. Kao da je iz korčulanskog Žrnova, ali – nije. Šoltanka je. I peče najbolju – za ne povjerovati! – tuku/puricu na Svijetu. Kao da je Zagorka, ali – nije. Šoltanka je. Prava-pravcata. Fetiva.
On i ja bavimo se bravarijom i koješta osmišljamo i izvodimo po šoltanskom imanju, a na samom smo se početku poznanstva oko replike jedne “venecijane”/balkonske ograde čak i porječkali. Oko jednog stupa. Stup ili ne? – pitali smo se. Na kraju je ipak bilo – ne, no pritom smo shvatili i kako smo, zapravo, “ludilo od kombinacije” i da nam druženje predstavlja užitak jer sve što radimo naposljektu ispadne čisto “ludilo”.
S još nekim dragim prijateljima On nam pomaže i oko održavanja šumovite parcele, pa se, čim se na ljetovanjima okupimo, zajedno družimo i na večerama oko našeg kamenog stola. Koje budu sočne, voćne i bučne.
A neku večer večerali smo i kod Njih doma, u jednom od šoltanskih sela. Uživajući u Njezinoj nevjerojatnotopećoj tuki i Njegovu sjajnom vinu, odslušala sam i jednu podjednako nevjerojatnu priču koju se isplati ispisati, a i, kako me uputio, ispitati…
-Zrinka, ja san ništo čuja, ali nisan sigur da je to istina…
-Što to? Recite…
-A čuja san kako je pošip na Korčuli dobija ime! Pa ti to kad pođeš doli malo ispitaj…
-Mislin da ove godine neću doli sve do branja maslina, ali ne razumin…
-Pa priča ide ovako… Jedan čovik je s ekipom poša brat grožđe na Korčuli, i mislin da to i nije bila neka ludilo-berba, ali su se svejedno umorili. A dok su se pridvečer odmarali i, štogod, je li, i popili, izaša je vanka. Popišat se…
-I?
-I onda je on, lipo, nigdi po strani sta pišat i dok je zapišava zemlju, uz put je ugleda jednu neobičnu lozu, kakvu nikad vidia nije…
-Ii?
-Nikad nije vidia tu vrst loze, a na kraju se pokazalo da je to stvarno i bila nova vrst loze!
-Iii…
-I tako je on, lipo, tu lozu, jer je otkri dok je piša, nazva – Popiš!
-Ahahahahahahahhaaaa…
-Je, je, po toj priči, pošip je zapravo bija – popiš, ali je, valjda, svima bilo zgodnije slova malo izokrenut, pa je osta – pošip…
-Ahahahahahahaaa… Moran to prinit mojim vinarima u Smokvici, oduševit će se! Sigurna san da ni moja Ivana pojma o tom nema…
-E, a ti to, lipo, malo istraži…
-Nego! Njihov smokvički pošip Merga Victa mi je i inače najdraže vino, a ništa manje mi ne bi bija drag, ni da se zove popiš…
-E!
-E! Zapravo, i Popiš pošip ludo dobro zvuči! Možda smo i mi sad izmislili nov naziv pošipa…
-Ludilo!
-Čisto!
Malo poslije te neodoljive rasprave, zalijevane Njegovim najcrnjim dobričićem, jedva smo se dočepali Maslinice. Kao da smo pili Popiš, a ova priča dokazuje da se najbolje stvari rađaju baš iz najopuštenijih situacija. Poput mokrenja, na primjer, za koje treba biti koncentriran i opušten (ili pak prestravljen – no to je onda, ipak, scenarij za neku drugu priču) jer u suprotnom, jednostavno – ne ide!