Kada nešto, bilo što, u našoj zemlji doživi desetu godišnjicu, vrijedno je pažnje. Jer što nama, kakvi već jesmo, može privući pažnju dvije, tri… šest, sedam… devet ili čak deset godina? Riječ bi bila o nečem definitivno posebnom!
No, što kada u našoj zemlji, takva kakva već jest, neka manifestacija, festival ili koje slično čudo, doživi i dvadesetu godišnjicu? Nemoguće! – pomislili biste, no, srećom se i prevarili jer takvih rijetkih čuda ima i u nas Hrvata. I često su vezana uz ono u našem društvu, odokativno bismo ocijenili, najugroženije, najskromnije podržavno, najzapostavljenije… Resor kojega se pripadno mu ministarstvo niti u žestokim predizbornim vremenima ne ističe bitnim, pa nigdje ne doznajemo komu bi, po eventualnim izbornim pobjedama, bio povjeren. Premda je tako bitan, ključan, određujući… Zapravo jedan od temeljnih i najznačajnijih za društvo u cjelini. Riječ je o kulturi, dakako, a čudo kojem danas posvećujem par riječi ono je koje je prošlonedjeljnjim svečanim otvorenjem proslavilo i svoju jubilarnu dvadesetu godišnjicu. ZagrebDox je posrijedi, naravno.
Vjerujem kako je većina u Zagrebu upoznata s tim festivalom dokumentarnog filma koji se uporno, godinu za godinom, “valja” našim kulturnim prostorom te nam tjednim projekcijama odabranih, inozemnih kako i naših, dokumentarnih filmova pruža – onima koji to žele, dakako – neke nove vizure. I odgledali smo, nadalje vjerujem, barem koju godinu, barem koji dokumentarni film osiguran nam za gledanje te smo se možda baš time oplemenili nekim novim pogledima, perspektivama, prilikama…
Dokumentarni filmovi mi se kao malenoj djevojčici nisu sviđali. Činili su mi se prepuni ružnjikavih ljudi, šuškavih tonova, teških tema… Puno je vremena trebalo proći da zaključim kako je stvarnost puno ružnija i teža od onog što mi se nekada činilo ružnim i teškim, a još i više je trebalo da taj zaključak poprati i onaj kako kao društvo nismo usamljeni u problemima, diskriminacijama, boleštinama duša i tjelesa, bolesnim ambicijama… Ali ni u onom pozitivnom, pohvalnom, obećavajućem… Jer posvuda, dakako, ima i toga, pa tako, srećom, i u nas.
Neću ovdje odveć govoriti o zaslužnima za ZagrebDox. Ime Nenada Puhovskog i ne treba predstavljati, ono se angažmanima odavno dokazalo našem društvu. Prošle nedjelje na pozornici tog su osnivača i umjetničkog direktora pratili i izvršni direktor Hrvoje Pukšec i sjajna Dana Budisavljević. Vjerujem da su odreda svjesni kako su davno pokrenuli, godinama održavali te i za budućnost osigurali nešto društvu uistinu bitno te da na se mogu biti ponosni i rezultatom jako zadovolji. A kada smo već kod zadovoljstva, te kako je naporno i histerično predizborno vrijeme ipak završilo, mogu ispisati i par riječi o filmu kojim je otvoren ovaj 20. ZagrebDox.
Nasmijana Gruzija film je od, kako su nas uvodno uputili, 62 minute, gruzijskog, dakako, redatelja Luke Beradzea, a kako ne bih izmišljala toplu vodu, ovdje prilažem i tekst kojim je predstavljen na stranicama samog ZagrebDoxa:
Koja je cijena poluistina koje nam govore političari? Godine 2012. gruzijski predsjednik htio je izmamiti osmijeh naciji. U utrci za ponovni izbor predsjednička stranka najsiromašnijima je obećala subvencioniranu stomatološku skrb. Po cijeloj zemlji državni zubari počeli su vaditi pokvarene zube uz obećanje da će ih zamijeniti u predstojećim mjesecima – a onda je predsjednik izgubio. Kroz intervjue s ljudima koji su najviše pogođeni kampanjom Nasmijana Gruzija priča priču o prolaznosti moći, o stvarima koje političari govore da je zadrže i o ljudima koji za to u konačnici plate. Ovo je također film o tihom prkosu: sa ili bez političkog nemara, ovi se ljudi nikada ne prestaju smijati.
Takoc!
Ne odgledamo li ni jedan film više (što bi bilo strašnom štetom!) usvojili bismo i ove godine važnu spoznaju – Ne obiluje debilima samo naše društvo! I premda nekima od njih ponegdje na pamet padne čak i ideja o vađenju zuba siromašnim glasačima – kako bi im, naravno, idućim osiguranim mandatom osigurali ljepše osmjehe – trebali bi znati da gubitak zuba nije onaj najpogubniji. Dok je mozga, može se i bez zuba. Obrnuto je, vjerojatno, također moguće, no važnije je očuvati mozak, kako bi se možda jednom osvijestilo i da je ponekad nužno i razbiti nečiji zub. Ne svoj, već onih koji bi vadili tuđe. I time bi se osmijesi osigurali, sigurna sam.
Zato, zaključno, prošećite svojim gradom i kroz par preostalih dana odgledajte koji dokumetarac ZagrebDoxa. Uputite se na te projekcije i neka vas ne brine ako većina u gledalištu bude mlađa od vas. Tako to i treba biti. Pa ako vam se koji film možda i učini dosadnjikavim, slobodno ubijte oko. Normalnije je da vi “hrčite” njima, nego oni vama. Mladi su, preživjet će. Kako sam kroz ove godine neke preživjela i ja. Koja i nisam više tako mlada.