Moja mila, nevjerojatno bistra i britka korčulanska baka/baba Kata jako je već bila ostarjela i onemoćala kada se njezin sin, a moj dundo/ujak Marin, tada mladi udovac, drugi puta oženio. Ružom iz Okola.
Volio je Marin prvu preranopreminulu ženu Jakicu iz Pupnata, no ništa manje nije volio ni Ružu iz Okola. Marin je bio dobar i volio je voljeti.
A i Ruža je voljela i njega i nas te je nakon nekog vremena iz Okola u Žrnovo “dopelala” i svoju mamu, koju je također voljela. I tako su lijepo oni – Ruža i Marin – neko vrijeme sretno živjeli s njihove dvije mame. Koje su spavale u sobi do sobe.
Strašno mi je pri obilascima tog dijela korčulanske obitelji bilo smiješno gledati njih dvije jer me, među ostalim, ludo zanimalo i što rade i kako komuniciraju – jer razumjeti se, olako sam podrazumijevala, gotovo i nisu mogle. Žrnovski, dobrim dijelom talijaniziran, šanse nije imao sa sisačko-moslavačkim narječjem. I obrnuto.
Lijepo su se njih dvije slagale u tom sustanarstvu, ali je moja baka ipak povremeno lovala prilike da mi ukaže na “mane” svoje novodoseljene družice. Pa je jednom i, pri mom povirivanju u njezinu sobu, tiho prošaptanom riječju prokomentirala susjedu kojoj su u tom trenutku mijenjali pelene za inkontinenciju – Popišota! I kimnula je glavom. I uvukla se pod plahte, navukavši ih do brade. A ja i danas kristalno jasno vidim njezine sitne lokne, kakve sam naslijedila i ja, nježno rasute po bijeloj jastučnici. Nisam tada znala kako je to moje zadnje ljeto s njom.
Danas sam uvjerena i kako joj je ta družica kraj života učinila ljepšim i zanimljivijim. Mislim da je i cimerici iz Okola bilo slično i da se, premda Katu gotovo ništa nije razumjela, osjećala dobro u toj kući. Nemoć i usamljenost spajaju i ljude koji govore različitim jezicima.
Ponešto su se njih dvije ipak razumjele, shvatili smo jedne tople ljetne večeri moj tata i ja, kada smo se po pozdravu upućenom našoj “Nepopišoti” obratili i cimerici iz Okola: Kako ste bako? Boli li Vas što?
-Ebeeene… (razvukla je ona).
Tata i ja u čudu se pogledasmo i učas zaključismo kako je i ona nekim čudom brzinski savladala talijanski, pa uzvratismo – Bene! Dobro je, bako, da ste – bene!, kadli začusmo tihi škriputavo-hihotavi smijeh moje babe Kate – Ni van rekla “Bene!”, nego – Jebeno! Na svon jeziku! E! “Ebene” se to kod njih kaže!
Teško smo se tata i ja izvukli iz te prostorije jer su se sasvim dovoljno široka vrata pri izlasku suzila toliko da smo se kroza njih jedva provukli van. Tako luđački smijeh djeluje i na obična vrata – Ebene!
Fotografija: Vrata klaustra Collegium Maius / XV. stoljeće / Krakov / Poljska