Vjerujem da svi Zagrepčani nepodijeljeno podržavaju nastojanja financijskog stabiliziranja te poštenijeg i moralnijeg upravljanja Zagrebom, no greške koje se kontinuirano javljaju u upravljanju njegovim prostorom i nasljeđem teško je razumjeti. I opravdati.
A kako me uporno/oportunističko izbjegavanje javnog iznošenja stavova većine mojih ogorčenih kolega (arhitekata/povjesničara umjetnosti/konzervatora) veseli gotovo koliko i povremeno umatanje ocjena kvalitete recentnije izvedenih pješačkih poteza u Zagrebu pravdajućim izrazima – efemerno, propitno… – ponovno moram ispisati jedan izdvojeni konzervatorski osvrt.
Zaštićena gradska središta nisu mjesta proizvoljnim propitivanjima, efemernom, egzibicionističkom ili improvizacijskom kaljenju. Da zagrebačko vodstvo, kojim slučajem, svečanim pompama, kakvima prati podalne egzibicije poput i Mjaulenda u Masarykovoj ulici, predstavlja stvarne prostorne atrakcije, primjerice kategorije godišnjih londonskih Serpentine paviljona, svečanosti bi bile opravdane i tko bi od struke ili i znatno šire imao što protiv? No, kako to većina školovanih esteta zna, takve nisu rješavane brzopletim i nepromišljenim planovima, sirovim detaljima ili gotovo u tajnosti, “preko noći”. Ne!
Privremeno u javnom prostoru moraju pratiti kvaliteta, temeljita istraživanja i sjajni detalji, najčešće rješavani od najboljih među najboljima. To što se u recentnim zagrebačkim rješenjima “pješačkih zona” privremenošću pravdaju grube greške, nesnalažanje i nedostatak kvalitetno provedivih ideja, ne rješava ništa. Samo se tone sve dublje.
Ponovno ističem, nisu važni motivi ili sviđa li nam se ili ne recentnije u Zagrebu izvedeno – jer “koliko ljudi-toliko ćudi”, važno je pitanje primjerenosti, koja itekako ovisi o zadanim lokacijama. I pitanje načina, dakako. Kao i u međuljudskim odnosima, ocjene primjerenosti i načina pristupa, ključne su. Ukoliko i jesmo u situaciji da nešto možemo, to ne znači da i smijemo, a postavljati pitanja zašto se recentnim zagrebačkim akcijama izdaju i dozvole, krajnje je suvišno. Zaposlenici i rukovoditelji gradskih upravnih tijela gotovo uvijek bespogovorno izvršavaju naredbe. U protivnom bi se proglašavali neposlušnima te bi, kako ih se većina voli izraziti, ugrozili “osobne egzistencije”. Takvo poimanje kobno je, dakako, po naše gradove, no najkobnije je kada se vezuje uz postupanja službi osnovanih s ciljem zaštite i očuvanja njihovih najvećih vrijednosti. Zato ih se ni ne isplati pitati – Zašto? Čemu? Oni na takva pitanja, nažalost, ne mogu (te prema njihovu uvjerenju i – ne smiju) iskreno odgovarati. No, vraćam se svojoj današnjoj temi.
Dugo me, već jako dugo – otprilike od prvog članka kojim sam se na ovom Blogu posvetila analizi zatvaranja Stare Vlaške i njezinu nesuvislom i poražavajućem oblikovanju pri prenamjeni u pješačku zonu – taj novi, kratki i dvama intenzivnim prometnicama ograničeni pješački potez na nešto podsjećao. No baš nikako nisam se mogla sjetiti na što. I onda prošloga tjedna, odslušavši odgovor kućnog neurokirurga upućen bliskoj mi prijateljici, utren me prosvijetli!
“I Zrinki sam isto rekao! Sve ima svoju funkciju i zašto bi se, uostalom, rješavale tih sitnih kapilarica po nogama? Samo ćete zatvaranjem periferne cirkulacije izazvati eksploziju vena, koje bi time opasno opteretile…”
Voila! Upravo na to nam i liči gradski promet – na eksploziju. Da je, kojim slučajem, nekom kvalitetnom prometnom studijom omogućeno ono trenutno nemoguće – zatvaranje Ribnjaka i Palmotićeve ulice, zatvaranje bi Stare Vlaške i imalo smisla. Ovako “pješački” sendvič – gazi me tramvaj!/minuticu šećem!/gazi me automobil!/dočepah se Trga! – kojim je načinjena velika šteta automobilskom prometovanju u centru, pješacima ništa, osim živciranja, osigurao nije. O tome koliko je ukidanjem te važne povijesne spojnice građanima iz sjevernijih krajeva grada zakompliciran život, ne treba ni govorit. No, ljudi bi dodatne gužve u susjednim prometnim čvorištima možda i prihvatili, da se izvedenim zahvatom životu u gradu osigurala i mrva dodatne kvalitete.
Melem je za oči, zato, nedavno čišćenje te “kapilare” od prošlogodišnje nakaradne opreme, no čujemo da je u pripremi natječaj za ishođenje najboljeg rješenja koje neće biti privremeno. I zato, opravdano, bojmo se! Jako se bojmo! Da li je netko tko nam se usudio priuštiti ovoliko “privremene” neprimjerenosti u stanju osigurati kvalitetnu trajnost?
Automobilski promet ne smije se svojevoljno “rezati” iz gradskog tkiva – napose zagrebačkog, koje je takvo kakvo jest i ne može biti drugačije – a da bi najuži centar postao kvalitetnom pješačkom zonom, valja osigurati dovoljan broj podzemnih garaža na njegovu perimetru. To, dakako, košta i novca i vremena i truda i… No, tome i služe gradske uprave – da se domisle najkvalitetnijim rješenjima za svoje gradove i građane. Ne da se njima poigravaju. Jer većina nas je, stručnih napose, uvjerena kako se netko ponovno jeftino zabavlja na račun svih. Boli nas na što nam liči sve oronuliji i zapušteniji grad i sram nas je slušati kako bi nam sve to trebalo biti – “u redu”. I kako su u “ovakvom narušenom Zagrebu” jedino jeftine i privremene intervencije opravdane i logične. Baš naprotiv!
Taj naš Zagreb, takav kakav je sad, vapi za koktel-injekcijama boljega! Ili ga, pak, treba pustiti da boluje na miru, dok se ne stvore uvjeti za bolje!
Ponekad je, naime, mudro i priznati greške, pa i odustati od nekih suludih ideja, koje, bez obzira što će se uvijek naći netko da ih brani, ostaju takvima. Građani bi to cijenili, te bi po isprici nesuvislosti možda i oprostili. No, ne! Ne odustaje se od trivijaliziranja i substandardnog, koji po građane Zagreba naposljetku ispadaju najskupljim rješenjima.
One koji pritom dolaze do zaključka – “Car je gol! – proglašava se nedobronamjernim gunđalima, premda isti samo ne dozvoljavaju jedno – da ih se radi budalama. Ni iz kojeg razloga i ni za čiji sitniji ili krupniji interes. Njima je itekako jasno da toliko “privremenog” nije dozvoljivo u jednom siromašnom gradu koji umire te vapi za znanjem i osposobljenim, kvalitetnim vođenjem.
Lijepo bi, stoga, bilo uskoro svjedočiti i nekoj važnoj, uspjeloj i trajnoj realizaciji u zagrebačkom javnom prostoru. Da se konačno može ispisati i koja konkretna, argumentirana pohvala stvarnom doprinosu licu i naličju milog nam glavnog grada.