Djetinjstvo mi je obilježilo puno toga, pa tako i različiti crtani filmovi. Voljela sam Eustahija, Tora i Ponča, Pink Pantera, Liniju…, no i puno prije njih osvojilo me jedno malo crno pile čiju je glavicu natkrivala polovica ljuske jaja. Kalimero, dakako.
Arhitekturu sam zavoljela puno kasnije, a danas pri rezimiranju dosadašnjeg životnog i profesionalnog razvoja zaključujem da i nisam tipična arhitektica. Odavno ne projektiram već uglavnom djelujem konzervatorski te pritom, među ostalim, ocjenjujem i tuđe projektantske napore i rezultate. Pritom mi ni crna odjeća nije isključivim izborom, kako većini kalimerolikih arhitekata ipak jest. Volim crnu, moćna je i uporabljiva, no i dobro prikrivajuća, te mi je logično da je „najziheraškijim“ izborom većine arhitekata, pa tako i onih nesigurnijih. U se ili u svoje djelo, svejedno. No, bili sigurni u se i/ili u svoje djelovanje, ili pak ne, hrvatski se arhitekti odreda nalaze u istom škripcu. Koji se ne glasa i ne škripi već ih neugodno stišće, a najnezgodnija u cijeloj toj priči jest činjenica da su na takvo gušenje i sami pristali. Pristali su na nepriznavanje, poništavanje, manipuliranje i slično jer kontinuirano negiranje njihove prisutnosti i tragova njihovih djelovanja u javnom prostoru i nije drugo doli ponižavanje.
Tijekom desetljeća i pol opsežnijih znanstvenih istraživanja među vrijedne su mi se arhivske izvore uvrstili i oni vezani uz različita tiskana izdanja. Dnevna, tjedna, mjesečna…, svejedno. Gdje god je manjkalo provjerljivih bibliografskih izvora o predmetnim arhitektonskim temama, siguran izlaz iz šume istraživačkih nepoznanica krio se u moru tiskane štampe koju je valjalo istražiti. I pronaći odgovore. O godinama projektiranja, gradnji… o investitorima, izvođačima… i o projektantima, kao najvažnijim karikama, dakako. Kada su na pitanja pronalaženi odgovori, od sreće se skakalo do stropa. Nije to lak ni jednostavan put, no ovdje valja naglasiti kako se odgovori na pitanja mogu pronaći isključivo ako se o temama uz koje su vezivani pisalo. Arhitekte se, naime, do našega doba, kako i doliči jednom uglednom zvanju, uz uvažavanje isticalo na svim mjestima na kojima su njihova djela, ostvarivana ili tek planirana, spominjana. Kako je u kulturnim i uređenim društvima i red. Fotografi su, na primjer, utuživanjima zbog povreda autorskih prava preodgojili i medije i društvo te su danas rijetke situacije u kojima se uz priložene fotografije ne vezuju imena autora. Kako je i pošteno. Ne znam što arhitekte, kada je već u nekom društveno poražavajućem trenutku praksa kulturnog uvažavanja njihova djelovanja u cijelosti zakazala, priječi u osiguravanju istog prava. Pa tako trenutno, pri prelistavanju tiskovina ili otvaranju portala, pod arhitektonskim temama pronalazimo štošta. Uz atraktivne fotografije novijih (nerijetko nimalo atraktivnih) zdanja, pronalazimo i fotografije (najčešće debeljuškastih) investitora ili izvođača s njihovim imenima, no ako te iste fotografije slučajno otkrivaju i lik nekog (najčešće, od svog jada koji ga izjeda, mršavijeg) arhitekta ili arhitektice, uz isti ne možete vezati i ime. Zašto? Zato što ga najčešće nema. A zašto ga nema? Jer se imena arhitekata/projektanata/ili sličnih čuda gotovo nigdje više ne navode. Mogli bismo se složiti s tvrdnjom da djelovanje većine njih često ni ne zaslužuje potpisa, no ni to nije u redu. Kako će se naši budući istraživači upoznavati s hrvatskim arhitektonskim opusima kada im se trag zatire gdje god se stigne. Bili oni sjajni ili očajni, svi ti opusi zaslužuju osobne tragove na kojima bi se usvajalo i učilo o ispravnom ili pogrešnom postupanju s našim hrvatskim prostorom. Ispravnog je, nažalost, tako malo, da bi nas trebalo biti sram, no svejedno, i to smo mi i nema nam uzmaka od naše poražavajuće slike. Ali ima u našem društvu i nešto časnih iznimki koje kvalitetnim djelovanjem izranjaju iz mora substandardnih ostvarenja većine koja nam je prostor zagadila do nepodnošljivosti. Pa kada se u nas i dogodi poneki kvalitativni arhitektonski pomak nabolje, isti strši poput strašila jer smo, nažalost, dosegli točku u kojoj dobro i lijepo remete ustaljenost ružnog nereda.
Često ni pohvalna ostvarenja nećemo pronaći vezana uz imena autora. Pronaći ćemo ama baš sve podatke, i financijska izvješća, i zakupce, i potencijalne korisnike ili stanare…, no ne i imena arhitekata koji rijetke dijelove našeg prostora pohvalno „oblače“. Postoje i tekstovi o nagrađivanoj arhitekturi u kojima ni jednom jedinom riječju nisu spomenuti njezini autori, za što se ne mogu kriviti samo uistinu svakojaki hrvatski novinari jer je krivnja primarno na arhitektima koji su to dopustili. Taština i jal nemilo terete našu struku, no treba osvijestiti kako se ne može očekivati osobna zadovoljština i dobro, ako se u isto vrijeme ne priželjkuje slično i drugim kolegama. Ljubomora je bolna, no puno je bolnije poništavanje i negiranje. Treba se trgnuti iz opasne letargije i valja se početi boriti i za druge, a ne samo za se (kao i svako prase – ova rima mi je omiljena pa je često i koristim) pa će bolje vrijeme svanuti i hrvatskim arhitektima. Kolektivno smo jači, a tko je jači „taj kvači“, složio bi se i Kvalimero. Pardon, Kalimero!
Osobno nemam ništa protiv, ako nam je društvo takvih civilizacijskih dosega, da svi znaju kakve su boje čarapice psića naših selejbritića (i ovo je zgodna rima!) ili pak nijanse jutarnjeg urina njihovih partnera, no jako me muči što istoj toj našoj široj javnosti nisu bliska čak ni imena najboljih iz naše arhitektonske struke. Napose mlađih perjanica, koje, nažalost, sele u neka bolja i uređenija društva. I nije im se za čuditi. Pitanje je, međutim, tko će uskoro uopće i ostati ovdje, pokušavati dizati poražavajuće prosjeke i ostvarivati ljepotu bilo koje vrste, ne samo arhitektonske. Taman ona i bila utapana u moru jada.
U to ime ovaj tekst zaključujem kako sam ga i počela – Kalimerom i njegovim proročkim riječima, koje bi mogle postati i himnom Udruženja hrvatskih arhitekata :
Oh, kakva zbrka! Izgleda da me ovdje nitko ne voli! U redu, odlazim odmah! Možda bih morao ići u drugi kraj ili možda u Svijet ili na neko drugo mjesto! Zbogom, dome moj, zbogom! Ah, baš je to nepravda! Prava nepravda!