Kažu mi da sam na ovom Blogu često preozbiljna i da bih upornije trebala razbijati sivilo i turobnost naše stvarnosti. S druge pak strane, moji bližnji stenju upravo zbog moje neozbiljnosti, pa sam pomalo zbunjena. Priznajem, kada me razljute ili rastuže i ja se uozbiljim pa se često liječim suzama, no kada se izliječim/zaliječim/presušim, opet sam svoja. Zato danas prilažem jedan zaigrani tekst, no pritom napominjem kako se, napose na žalost onih uznemirenih mojim povremenim kritičkim osvrtima, neću odveć i na dulje odmaknuti od bliskih mi stručnih tema i smarajuće nam današnjice…
Stvarno bi se mogla malo uozbiljit, mama, najozbiljnije si neozbiljna… – ili – Jadni mi, tko nas odgaja… – neke su od impresija mojih sinova, no kako im se lica pritom grčevito trude prikriti smijeh, ja iz nekog razloga znam da će s njima jednoga dana biti sve u redu. Da će sve biti na svom mjestu. Jer, barem tako mislim, imali su lijepo djetinjstvo i imaju dovoljno pravih prijateljstava, od kojih mnoga traju i od vrtićke dobi. I, za razliku od većine današnje djece, naigrali su se i na igralištima, na otvorenom… Kako im je djetinjstvo provela i majka. Otac im je, istina, bio ozbiljno dijete, već je u dobi od šest godina znao da će postati liječnikom, no majka im je, premda dugo nije znala što će postati, jako dobro iskoristila djetinjstvo.
Djeca danas, čini mi se, ne poznaju ni pola igara kojima smo mi kratili naizgled nam neizmjerno duga djetinjstva. Ne znam igraju li igdje više djevojčice “na laštik/gumi-gumi” ili kako bi već tu igru utroje ili uviše danas uopće zvali. U njoj sam bila olimpijka. U splitskom dijelu moga djetinjstva “na laštik”, “na kukala”/skrivača i “na graničara” predstavljali su neizostavne uzročnike raskrvarenih i krastavih koljena i laktova. Ali, Bože moj, tko se na to obazirao! Krastama smo se i ponosili. One su za nas bile poput ordena. Bilo je tu svakakvih igara i natjecanja u koječemu, pa i u pljuvanju. Da, da, čak i u tom.
Tako moji momci danas ne znaju ni za – Sliniju – natjecateljsku igru koja je iziskivala poseban talent i totalnu predanost te koja pravilima nije ograničavala broj sudionika, kojih je moglo biti koliko je za njih bilo mjesta po stubištima zgrada. I tako bismo se moj brat i ja s brojnim malenim prijateljima za vrućih splitskih ljetnih dana koje nismo provodili divljajući u moru okupljali u nešto hladnijim portunima/haustorima i penjali na najviši kat bakine zgradice. Dvoje najozbiljnijih i najpoštenijih (premda se više baš i ne sjećam kako smo ih birali) ostajalo bi kat-dva niže, dok bi se brojni živahni i glasni natjecatelji nagurani uz ogradu stubišne rupe najvišega kata natjecali baš u jednom takvom specifičnom – slinavom – elasticitetu ili viskozitetu (kako moja prijateljica Jolanda tvrdi da bi bilo preciznije napisati). Ocjenjivački sud sa sigurne je udaljenosti pomno pratio one najuspješnije i, zanimljivo, često pobjednicima proglašavao jedne te iste superslinavce, čija slinija nije pucala i gubitnički padala na pod najniže etaže. Nikad nisam stigla do finala. Jako me to žalostilo. Vježbala sam i vježbala, ali – šipak. O oduševljenju odraslih koji su održavali i čistili našu zgradu ne treba dvojiti, naša su ih natjecanja bacala u trans.
No u jednome sam uistinu bila nepobjediva – gađanju iz zraka. Ne sumnjam da sam tu vještinu uvježbala baš na splitskim Brdima gdje su mi živjele teta i najbliža rodica/sestrična kod kojih sam provodila drugi, no jednako neodoljiv, dio ljetnih praznika. Ondje je u bliskom susjedstvu živjela obitelj s troje djece – dvjema sestrama, Editom i Sanjom, i njihovim mlađim bratom Matkom – čija je mama – teta Lucija – bila jednom od najboljih osoba i mama na Svijetu. Toplinom i osmijehom grijala je i nas male goste sa susjednog balkona, koji smo od njih bili odijeljeni samo armiranim staklom. Puno smo se puta, nesvjesni opasnosti i čvrsto grleći to staklo, preko ograde prebacivali jedni drugima na zajednička blakonska druženje, a posebno nam je lijepo bilo pri zajedničkim odlascima na kupanje. Prkoseći važećim zakonima fizike, njihovi bi nas roditelji nekim moćnim čarobnjaštvom uspijevali baš sve potrpati u svoju bijelu Škodu i voditi po plažama splitske okolice. Ondje se tamnilo bez krema za sunčanje, pojilo se suncem pregrijanim napitcima te hranilo pomama/rajčicama i bijelim kruhom prelivenim “točenom” paštetom. Nikad više pašteta nije bila tako ukusna, kao tada s njima.
Uglavnom, s njima sam se specijalizirala i u gađanju s visine. Koječime. Komadićima kruha, plastičnim čepovima, štipunicama/štipaljkama… Samo je u popodnevnim satima trebalo dočekati povratnike s posla iz susjednih zgrada i treninzi su počinjali. Čučeći iza dviju susjednih balkonskih ograda, nas bi petero-šestero uvježbavalo svoju preciznost. Važno je bilo hitro se izdignuti iz čučnja, naciljati, baciti i, naravno, po mogućnosti i pogoditi hodajuću metu, te potom jednako hitro ponovno čučnuti iza ograde. I sve je bilo lijepo i dobro dok je i naciljanima to bilo smiješno, no jednoga dana Matko se pri gađanju poslužio netom sa sela donesenim jajima koje je teta Lucija odložila baš na balkonu. Pljaf-pljaf-pljaf… Neka su pogodila metu i ti susjedi, dakako, više nisu bili sretni. Daleko od toga. A Matko je dobio batine koje su nekim čudom fizički boljele i nas preko ograde koji smo potom s njim danima mukotrpno čistili žute fleke s pločnika. Od tada, jaja su se samo jela, ali vještina gađanja nije isparila i razvijena je do savršenstva baš tijekom srednjoškolskog obrazovanja u zagrebačkoj Tesli. Ondje smo Jurja, Andreja, Tomislava i ja, s još nešto malo djevojaka te velike muške škole, brižno bile pažene od stotina mladića koji su nas podučavali koječemu, no u jednome sam ipak i ja svih njih nemilo “tukla”. Mukotrpno i dugotrajno skupljani okrajci profesorskih kreda bacani su i bacani s razrednog prozora četvrtog kata škole, ali moji su bili – naj. Jer kako god se činilo jednostavno, nije tako i bilo. Valjalo je s te visine pomno proučiti način kretanja prolaznika, procijeniti vrijeme njihova dolaska na najoptimalniju točku, te kredicu baciti baš onoliko prije koliko je meti trebalo da do te točke došeće. I – plonk! – ona bi se odbila od ćele prolaznika ili bi zapinjala u punđama gospođa. Rijetko sam promašivala. Bila sam zvijezdom gađalicom.
Nešto kasnije moje se obrazovanje nastavilo na Arhitektonskom fakultetu u susjednoj zgradi istog sklopa, a ja sam dugo čeznutljivo pogledavala u prozore Tesle. No kredice više nisam bacala. S Teslom su se zaključili i dani usavršavanja nekih mojih drugih nevjerojatnih vještina, koje, sigurna sam, još uvijek negdje u meni, pritajene, čuče. Zato se je sa mnom bolje ne zezati.
Zzzz…