Vjerojatno u životima svih ljudi postoje i one osobe s kojima povezanost i neobične sinkronicitete nitko ne može objasniti. Ni moj život nije iznimkom, pa sam sve uvjerenija kako se iz nekog razloga življenjem preklapamo s putanjama tih ljudi s kojima se povremeno sastajemo ili rastajemo, no koji su, zapravo, uvijek negdje blizu nas. I nije moguće otprve ili zarana zaključiti takve stvari jer nužno je dobrano odvijanje naših životnih rola kako bismo shvatili da smo s nekim ljudima iz nekog razloga začudno povezani. Nevidljivo, a čvrsto. Ponekad to shvatimo tek po nepovratnom gubitku tih ljudi, no ni tada si sve to skupa nismo u stanju i objasniti.
Baš takav bio je i jedan svećenik, prijatelj moje obitelji i jedan od najbližih prijatelja moga oca. Od kada znam za se, don Petar – kako smo ga zvali – bio je tu. Rodila sam se u Splitu i krštena sam u župnoj crkvi Marije Pomoćnice na Kmanu. Kako mi je neki dan za posjeta Splitu objasnila moja najbliža rođakinja/rodica Jasna, ona, pet godina starija od mene, i ja krštene smo istog dana. Ne znam što bi njezinoj mami, mojoj teti, da je toliko čekala, no kako god, Jasnu i mene krstili su istog dana. Možda smo zato čitavog života i vezane kao sestre. Gotovo je i umrla ta moja gotovo pa i sestra od smijeha kada sam joj rekla kako mislim da se sjećam tog dana. Ahahhahaaa… – Zrinka, pa bila si tek malom štrucom! Ja se sjećam, ti ne možeš… Ma, što ne mogu, kad mi se baš čini da se sjećam! Možda su moje sjećanje skrojile neke fotografije s tog krštenja, ali kao da i sada vidim svih njih poredane, sa mnom u naručju, pred golemim oltarnim zidom u cijelosti oslikanim stiliziranim prikazom Krista raširenih ruku, radom prepoznatljivog akademskog slikara Vaska Lipovca. Tada, naravno nisam znala da je riječ o Lipovčevu radu, ali otprve mi se sviđao taj “morsko” plavi oltarni zid. I kao da se sjećam i Jasne u nekom kaputiću, ali ok, možda stvarno “bucam”… Kako god, obje nas je krstio don Petar Šimić, salezijanac, koji je par godina kasnije krstio i mog mlađeg brata. Mislim da se njegovog krštenja ne sjećam. Možda me morila ljubomorna što nisam bila u centru pažnje, a možda me nisu ni poveli na to krštenje pa ga se tako ne mogu ni sjećati. S tim argumentom bi se složila i Jasna.
Dvije godine od Krešinih krstitki naša obitelj preselila se u Zagreb. Ili Zabreg, kako smo ga jedno vrijeme brat i ja zvali. Godinu dana živjeli smo na Srednjacima, kojima je najveća crkva u susjedstvu bila ona župna, Blažene Djevice Marije Pomoćnice na Knežiji. I? Što s njom? Osim što je to uistinu jedna od ljepših zagrebačkih crkvi – koja je i recentnom postpotresnom obnovom očuvala izvornu vrijednost i ljepotu projektiranu od arhitekta Zvonimira Požgaja, interijerom dijelom oplemenjenu i radom slovenskog arhitekta Jožeta Plečnika – ista je u vrijeme našeg obiteljskog preseljenja u Zagreb “udomila” i našeg don Petra. Potom se naša obitelji preseli na Trešnjevku, te naposljetku i trajno na negdašnje Jordanovačke livade, kadli se don Petar preseli u nedaleku salezijansku kuću na Srebrnjaku. I godine prijateljstva protekoše u intenzivnim kontaktima i prijateljevanju mog oca i njega. Don Petar ovo, don Petar ono…
Čudesno je vrijedan bio taj čovjek. Danas mi se čini i da je bio seljen gdje god je trebalo organizirati, urediti i riješiti sve važno. Salezijanski red je takav – organiziran, vrijedan i efikasan. Don Petar je još 1960-ih skrbio o gradnji crkve Sv. Ane u Rudešu i o preuređenju crkve Sv. Josipa u Rijeci, a od 1968. do 1977. godine bio je upraviteljem župe Marije Pomoćnice kršćana na splitskom Kmanu gdje je vodio gradnju već spomenute crkve i pastoralnog centra. Novom službom na zagrebačkoj Knežiji pokrenuo je obnovu spomenute crkve Marije Pomoćnice, a 1983. imenovan je kapelanom te malo potom i upraviteljem župe Duha Svetoga u Staglišću gdje je do 1992. vodio gradnje crkve, župne kuće i pastoralnog centra. Aktivno je radio na otkupu prostora, uređenju i otvorenju nove crkve u naselju Vrbani, a početkom 1990-ih bio je kapelanom i vjeroučiteljem Policijske akademije, gdje je podigao crkvu Sv. Mihovila, zaštitnika kapelanije. Od 1993. do smrti 2009. godine bio je voditeljem i koordinatorom gradnje koja je danas i župnom crkvom župe Duha Svetoga – zavjetne crkve u spomen poginulima za domovinu, po želji kardinala Kuharića nazvanom – Sveta Mati slobode. Kako mu i ime asocira – Petar/“stijena” – obradio je i posložio puno stijena, a 2013. godine njegovim je imenom prozvana kraća jarunska ulica s južne strane tog Svetišta.
U crkvi Duha Svetoga, koja je do izgradnje velike jarunske crkve bila i župnom crkvom, uredio je don Petar sve što je trebalo urediti, pa je tako ondje 2000. godine krstio i mog najstarijeg sina Joška. Dakako, tko drugi bi za me to odradio? I crkveno me vjenčao i krstio nam dva mlađa sina, također, no ne više ondje, već u, pod njegovim ravnanjem izgrađenoj, velikoj jarunskoj crkvi, izgrađenoj prema projektu arhitekta i akademika Nikole Bašića. Članom odbora za izgradnju Svete Mati Slobode bio je i moj otac, a i neki drugi mi poznati i dragi ljudi u koje je don Petar imao povjerenja pa je crkva uspješno i dovršena.
Jedno od prvih krštenja u njezinoj nadsvođenoj unutrašnjosti bilo je i ono našeg Luke, kojega je don Petar krstio već vidljivo načet bolešću. Za Jurjeva je krštenja njegov brat, a naš srednji sin Luka pred punom crkvom zabrinuto tijekom obreda vukao halju don Petra – Što to jadite mom bjatu? Preživo je Juraj zalijevanje svetom vodicom, a i Luka se po don Petrovu umirivanju – Sve će biti u redu! – smirio.
I pratio nas je, pa tako i mene, don Petar i nadalje. Premda ga i nisam često viđala, on je, nekako, uvijek bio tu. Posljednji put vidjela sam ga u bolnici Rebro, drugom domu mog supruga. Petrova bolest, leukemija, naposljetku je izvojevala pobjedu i otela nam ga. Mogla sam taj put i ne poći s ocem na Rebro, no tako bih bila propustila vidjeti ga na kraju bolničkog hodnika, oslabljenog i blijedog, no uvijek jednako blagog – Zrinka, uvijek te lijepo vidjet! Sve će biti u redu…
Nisam znala da ga više neću vidjeti i da smo se tada, pred gotovo i petnaest godina, posljednji put pozdravili, no kada god prolazim uz veliku jarunsku crkvu, sjetim ga se. I njegova smijeha po Lukinu povlačenju svećeničke halje, popraćenog riječima – Sve će biti u redu.
Nadajmo se da će nam u ovom sve luđem Svijetu i biti tako, kako je on vidio. Svima.