Kako bih što bezbolnije preživjela prebacivanje s morskih predivnoća u Zagrebačku stvarnost, kojoj ću se već sljedećom objavom pažljivije posvetiti, ispisujem ovaj važan tekst. Posvećen jednoj koki.
Dobro ste pročitali, pišem o koki, olitiga kokoši. Pravoj-pravcatoj. Najpravijoj mogućoj. Dotičnu vidite i na priloženim fotografijama i pritom vas vlastite oči ne varaju, na jednoj slici ta koka uistinu sjedi za blagovaonskim stolom. Pred tanjurom. I čeka objed, dakako.
Uistinu ponekad mislim da moja obitelj, i uža i šira, nije od onih uobičajeno dosadnjikavih i usporenih družina. Njezini su pripadnici prilično osebujni, no dosad su im se barem pridruženi članovi ponašali kako se od njih i očekuje. I kućni su ljubimci, na primjer, djelovali pravim kućnim ljubimcima. Poput našeg preslatkog, no pomalo šašavog šit-cua, pardon!, shih-tzua, Grofa. On je, onako, pravi pas. Ima dlaku i laje – Vau! Vau! Vau…
Tako je bilo sve dok ove godine moj dundo/ujak, Korčulanin i rođeni Žrnovac, svoje divno imanje s pogledom “od milijun dolari” nije odlučio popunit i s desetak koka nesilica. Da mu obitelji nesu jaja, dakako. I te su kokoši uglavnom bile ono što se od njih i očekivalo – normalne, naizgled praznoglave trčalice koje nesu jaja i kokodaču Ko! Ko! Ko… Uglavnom.
Ovo “uglavnom” je tu jer se jedna od tih koka otprve pokazala “kokom i po”, pa i jačom od tih 3/2 ocjene te je zaslužila da je ovim tekstom zovem – Koketom. Jučer sam doznala da su je vlasnici prozvali Dragomilom, ali ovdje nek ostane Koketa.
Nije se dala Koketa u žičani kokošinjac, u stopu je pratila i sa svih strana salijetala moga dunda, koji je navikao na lovačke pse i ženine maške (da, i na Korčuli je tvrdo “č” nerijetko – “š”, čak i kod prostota), no o kokošama/kokošima nikada nije ni razmišljao, a kamoli ih uzimao za ozbiljno. A kad ono, baš kokoš mu postade prijateljicom!
Kada nam je pred pola godine moja mama, a njegova sestra, prenijela bratove impresije – Ta mi kokoš ništo pokušava reć! – koješta nam se zanimljivoga odvrtilo po glavama. To, naravno, nismo željeli i izreći, no i nadalje nam je u glavama bilo smiješno i ispunjeno upitnicima, ali smo se nadali da te maštarije ne ukazuju na dundov “odlazak na kvasinu”.
No, Koketa se nije zaustavljala. Dok je dundo radio na imanju, penjala mu se po ramenima i nadgledala radove, pomno ga je promatrala s krovnih greda pergola i dolazila mu na stol. Da mu štogod kaže, naravno. Koketa preodgaja i njihova psa. I sluša je se. A kada dundo nekud odlazi automobilom, ona ga trkom prati sve dok joj ne izmakne s vidika. Njezino je prijateljstvo s mojim dundom toliko ojačalo da su počele brige da slučajno ne nastrada od na otok importiranih mungosa, koji su po istrjebljenju korčulanskih zmija počeli tamaniti i dohvatljive piliće i koke. Postoji i video, na kojem ga kokodakanjem pažljivo prati u kantanju one Dalmatino, povišći pritrujena, no videouratke na Blogu ne objavljujem. Tako sam odlučila i stoga objavljujem isključivo fotografije ili njihove dijelove.
Koketa je ušetala u dundov život ubrzo po smrti moga drugoga dunda, njegova brata, s kojim je bio silno vezan i za razumjeti je da mu se po njezinim pokušajima zapodijevanja razgovora svašta vrtilo po glavi. Što ako mu se brat odnekud javlja putem brbljave koke?, i meni je strujalo mislima, priznajem.
Kao dijete pojmove Raja i Pakla najlakše sam dočaravala dječjom mišlju kako nas Bog, prema zaslugama u ovom životu, ponovno u nekom obliku vraća na Zemlju. Neke u bolje, a neke u lošije nove živote. Neke nas vrati u ljudskom, a neke u životinjskom liku, umirivala sam se. Nekoga dopadne “odijelo” labuda, a nekoga i govnovalja, tješila sam se i znatno kasnije. O kokošima, kao malena djevojčica, priznajem, nisam razmišljala, no ova svakako zaslužuje da se o njoj piše jer Koketa je sve, samo ne obična nesilica jaja. Ona nese i sreću i smijeh. A rijetka su takva čuda.
Kako to već i sa čudima biva, s vremenom se priča o Koketi, barem u mojoj užoj obitelji, primirila. Dok mi neki dan najmlađi sin po povratku s Korčule na Šoltu nije spomenuo finu večeru na dundovu imanju. I svi su, kaže, bili ondje. I djeca, i unučad, i prijatelji… I kokoš! Sviju ih je za stolom Koketa, dakako, obišla, javila se i dobila komadiće hrane, a naposljetku se popela na preostalu slobodnu stolicu i lijepo s obitelji objedovala. Kako to i priliči pravoj kokoši!
Ne znam što je ta “u prošlom životu bila”, ali svakako je znala što je dobra spiza/klopa/hrana… I gdje je prisutna tajna, no neizmjerna potreba za društvom i utjehom.
Plemenita korčulanska koka.
Ta Koketa Dragomila.