Proteklih dana privukli su me i neki kritički tekstovi o trenutnom stanju/izgledu Zagreba koji su po čitanju komentara pod njima zadobili i dodatnu dimenziju. Nadam se da se njihovi autori pošteđuje čitanja istih jer je proučavanje komentara uputno isključivo pod tuđim kritičkim uratcima. Sve drugo je pogubno po zdravlje, no, zapravo – tko voli, nek izvoli!
Neee, nikako! Nije u tome stvar… – pred koji mjesec pokušavala sam objasniti nekim prijateljicama koje su mi se po objavi teksta o “podalu” u Martićevoj ulici javile s prizvukom isprike. Njima se isti sviđa, pa su po mojem stručnom osvrtu osjetile nelagodu, no zašto bi itko mijenjao mišljenje zbog jednog izdvojenog stručnog osvrta? Nešto nam se sviđa ili ne – svi imamo pravo na osobni stav. Meni se, recimo, sviđa jesti čokoladu s kiselim krastavcima. Mojima bližnjima – ne. Toliko o ukusima.
No, internet i društvene mreže ljude su ohrabrili u iznošenjima stavova, mišljenja i ocjena o svemu, pa i o onomu o čemu neki od njih pojma nemaju. Kako je to i inače u životu – često su, napose u pokudama argumentiranih stručnih osvrta, najhrabriji oni koji najmanje znaju, koje znanje ne muči opterećujućim pitanjima znaju li dovoljno, mogu li više, mogu li bolje… Pritom je pogubno ono na što se sve češće nailazi – kritiziranje stručnosti i znanja stečenog radom i iskustvom, bez kojih nam nema naprijed, već samo nazad (kamo smo se mi odavna zaputili).
Pa tko je pozvaniji komentirati problematična područja od onih koji njima, zahvaljujući referencama stečenima poštenim djelovanjem, vladaju? Argumentirani stručni stavovi dobrodošli su u svim zdravim društvima i stručna mišljenja treba uvažavati. U protivnom, vlasti uljuljkane podilaženjima i nekritičnošću često gube vezu sa stvarnošću. Tomu smo, nažalost, već više puta svjedočili.
Iz svih područja povući ono najbolje – to je u Zagrebu, a i šire, trebalo. Zatvarati se u izolirane svjetove, opasno je i odbija one kojima podilaženje nije opcijom i koji se u mnogočemu ne slažu, ali su možda dali glas jer su se nadali boljem. Odbija i one koji se ne usude ništa reći, ali puno znaju. Pravo je svakog građanina da misli svoje, a Zagrebom, nažalost, ponovno vlada poražavajuća podijeljenost među građanima i ono pogubno “naši i vaši”, začinjeni golemom količinom zabrinjavajuće agresivnosti, ponovno je tu.
Osobno nazive (svega, pa tako i političkih stranaka) koji uključuju uskličnike, poput i poznatog nam “Možemo!”, doživljavam naređujućima i isključivima, pa na njih automatski reagiram s – Ma, da? A što kada ne možete? Ili – A što to možete i koliko često? Ni naziv “Zagreb je naš!” ne prolazi bolje s mojim asocijacijama – Ma, je li? Baš je naš, a ne vaš. Toliko ne volim eksklamacije. Okrutnost prema neistomišljenicima i manje.
O Zagrebu pišem isključivo jer mi je do njega silno stalo, nevezano tko njime vlada. Kritizirala sam prethodnu vlast i s njome se po pitanju nekih važnih konzervatorskih i inih stavki otvoreno i javno sukobljavala, željela sam i podržavala promjenu, nadala se boljem, no razloga je kritici, nažalost, i danas toliko da primjedbe treba iznositi. Ne zlonamjerno ili kako bi to već žestoki branitelji “novih” (koji nakon dvije godine više i nisu takvima) zlonamjerno tumačili namjerom “bacanja klipova pod noge nesretnim nasljednicima rasula”. Ne, komentira se isključivo s nadom da će se stvari napokon pokrenuti nabolje. Za sve građane. Bolno je stanje Zagreba i krajnje je vrijeme da njegova vlast dokaže da je dostatno obrazovana, kapacitirana i sposobna voditi ga i primjereno održavati.
Pamćenje građana Zagreba nije naročite kvalitete, no ne planiram se ovdje baviti njime. Zanimljivija mi je analiza pamćenja ustoličenih političara jer, naime, sve zagrebačke vlasti po osvajanju izbora zaboravljaju da ih građani na vlast dovode, ali i s nje odvode. A građane ne predstavlja isključivo onaj uski podilazeći krug koji se slama u pravdanju predugog nesnalaženja i neznanja, građani su i svi oni drugi koji vide i pamte. Koji, također, svojom samo naizgled neprimjetnom prisutnošću, odlučuju. Zato, valjalo bi paziti na sve, pa i na obuzdavanje emocija otvorenih pristaša vladajućih pri žestokim verbalnim “obračunima” s rijetkim kritičarima propusta i grešaka koji se usude iznositi stavove.
Ljudi nisu slijepi i vide koliko toga ne funkcionira te na što im liči grad. Da žele živjeti u poljima visokog zelenila i borbu prsa-o-prsa s divljim životinjama, za život bi birali Slavoniju. Na primjer. Ljudi pamte da je u po mnogočemu pogubnim desetljećima vladavine prethodnika puno toga i funkcioniralo. “Zrinjevac” je, na primjer, u usporedbi s današnjom učinkovitošću djelovao čudesno. Svo je zelenilo bilo održavano, trava pokošena, a cvjetnjaci parkova čarobno dotjerani. Funkcionirali su i ljudi i mehanizacija, kako bi trebali i danas. No, voditelj te Podružnice i čelnik službe održavanja kao da ne znaju tko im glavu nosi, a kamoli travuljagu i isključivim su krivcima za sliku obrasloga grada. Kada se pojedine površine kojim slučajem i pokose, ne uređuju se dokraja i grad nam je prepun sijena. I ne pada mi na pamet ovdje apelirati na sugrađane da se uhvate svojih strojeva/kosilica/trimera ili metla, kako bi uređenje vlastitih vrtova i zelenila prelili i na javne površine te tako pomogli svome gradu. Gradske su službe gradsko zelenilo dužne održavati same. Zahvaljujući nama građanima i našim značajnim izdvajanjima, to su i u prilici.
Građani moraju brinuti o svojoj imovini i živjeti poštujući grad, susjede i sugrađane, kako bi fotografije poput i ove naslovne postale samo ružnim uspomenama. Na Upravi je grada da se svim raspoloživim sredstvima i pravnim instrumentima pobrine da to čim prije osigura.
Smiješno je, nadalje, čitati kako su svi komentatori zapuštenog/zaraslog/prljavog/otužnog grada nostalgični za bivšom vlasti. Osobno me takva tumačenja posebno zabavljaju. “Nedostaju vam dvadesetgodišnji kriminal i lopovluk!”, jednako je neodoljiva parola naših novih prvoboraca. Ne, nikome, naravno, ne nedostaje kriminal i lopovluk, bahatost, grubost i nepristojnost, no, nažalost, i samo branjenje od takvih suludih tvrdnji ukazuje na novi nastavak serije o tragičnoj sudbini građana Zagreba. Koji, čini se, osim ako im usta ne kipe pohvalama, ne bi trebali govoriti, ni pisati. Kako da ne!
Pristojnost se uvijek cijeni i priželjkuje, te se mora priznati kako je ponegdje i uspješno prizvana pa je neke urede Grada uistinu ugodno pohoditi. Izlijeva nepristojnosti grubijana i osobno sam se “nauživala” za prethodnih mandata. Ne ponovilo nam se! Nužno je i uvažavanje drugačijih mišljenja te priznavanje kvaliteta, ako iste postoje, a kad smo već pri pojmu pristojnosti, čini mi se da neki pojedinci, kao, na primjer, profesor Damir Bakić, smirenošću, uljudnošću i stavom trenutnoj zagrebačkoj vlasti pridonosi dobrim. O njegovoj sposobnosti govorit će rezultati, a u drugoj polovici izborenog mandata i neće biti odveć riječi o nečem drugom. Napose će većini biti zanimljivi rezultati one nekolicine profesora iz vladajuće političke opcije, zahvaljujući kojima su pridobiveni i brojni izborni glasovi politički im ili svjetonazorski nepripadnih.
U krajnje specifičnom trenutku, kakav se više neće ponoviti, silno se željela promjena, vapilo se za znanjem i sposobnošću te poštenijim i boljim upravljanjem. Malo-pomalo osvještavamo što smo uistinu od svega toga i dobili te ćemo za manje od dvije godine svi biti na čistu sa zaključcima.
Ne pogone nas sve iste ambicije, no kakve god one bile, Zagreb uvijek mora biti grad svih svojih građana. Kako onih pod uskličnicima, tako i onih pod, primjerice, upitnicima. Kojih je, nažalost, svakim danom sve više i više.