Za ime sam mu prvi put čula na jednom od predavanja profesora Nikole Filipovića iz kolegija ”Suvremena hrvatska arhitektura” na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, u kontekstu zaboravljenih arhitektonskih imena koja su neki zvučniji pojedinci iz struke nepravedno “pojeli”. Radilo se o projektu zagrebačkog Doma umjetnosti, danas ”HDLU” na Trgu Žrtava fašizma, u javnosti vezanog isključivo uz ime Ivana Meštrovića, dok je “pojedenog” zaslužnog arhitekta predstavljao Lavoslav Horvat. Sjećam se da sam u toploj predavaonici pomisila kako moraš biti pravi-pravcati frajer da opravdaš dodijeljeno ti ime – Lavoslav. U protivnom, bila sam sigurna, kombinacija bi po nositelja imena bila više no poražavajuća. Tako mi se činilo tada, a naredno je desetljeće dokazalo da je misao vezana uz ”lavlju slavu” tog Lavoslava zapravo bila proročka i da je Lavoslav i zapravo bio Lavčina.
Drugi put s njim sam se susrela pri odabiru ”žrtve” za temu doktorata i po obilasku Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU ispostavilo se da je Lav osim sjajne splitske crkve ”Gospe od Zdravlja” i još nekoliko znanih nam projekata ostvario još koješta, što me uvjerilo da je materijala za disertaciju i više no dovoljno. Da sam tada slutila koliki će taj opus naposljetku ispasti, vjerojatno ga se ne bih bila latila, no ime mi se sviđalo i nešto me neodoljivo vuklo da se s njime i ozbiljnije upoznam.
Lavoslava sam u međuvremenu i sanjala te sam, tvrdoglavo redušasta kakva jesam, kroz godinu-dvije istraživanja njegovu arhivu projekata obradila, složila, upotpunila bibliografijom i zaključila da se taj nevjerojatni opus već tada kristalizirao u nešto posebno. Disertaciju od tisuću stranica ispisivala sam ljuljuškajući trećeg sina nogom u njegovoj baby-sjedalici i moj se preslatki lutak obožavao uspavljivati uz zvuk lupkanja po tipkovnici. I danas voli sjediti uz mene dok pišem, a veza bi njega i Lavoslava, u čiji sam se život istraživanjem upustila još u ranoj trudnoći, morala biti posebno jaka.
Veliki je problem po pitanju moje i Lavove ”veze” nastao u trenutku kada je dohvatljiva građa bila uredno obrađena i kada se trebalo ozbiljnije latiti monografske obrade autora o čijem se privatnom životu nije znalo gotovo ništa. Osim neugodnih šuškanja o ”zatajenom svećeničkom djetetu” koje je trebalo pomno istražiti. Gotovo ništa znano prijetilo je prekidom istraživanja i početkom razmišljanja o pronalaženju nekog jednostavnijeg i dohvatljivijeg pa su dvojbe naposljetku rezultirale i jednim večernjim vapajem nekomu tko je preminuo davno, još 1989. godine, no u meni je bio prisutan kao da sam ga poznavala – Hajde Lave, učinila sam sve što sam mogla, sad malo prioni ti, jer u protivnom neće bit dobro…
I nitko me ne može razuvjeriti da nije svojski prionuo jer me već za sljedećeg dolaska u Muzej arhitekture dočekala lijepa obavijest kako je – Čudnog li čuda! – s tek pristiglom arhivom jednog preminulog arhitekta u Muzej doneseno i nekoliko kutija ispunjenih osobnom dokumentacijom Lavoslava Horvata. Mignuvši u zrak i zahvalivši znamo već kome, dohvatila sam se kutija koje su krile nekoliko nevjerojatnih života i kroz nekoliko mjeseci složilo se sve, od krsnog lista, rodoslovnih stabala rođene i usvojiteljske obitelji, diploma, vozačkih dozvola, nagrada, fotografija te naposljetku i smrtovnica Lava i njegove voljene Katarine. Sve se poput puzzle-slike složilo u nevjerojatnu priču o djetetu jedne od imućnijih i uglednijih obitelji, koje je majka po izvanbračnoj trudnoći 1901. godine rodila i dala na usvajanje babici koja je dječačića porodila i naposljetku s mužem odgojila i odškolovala. Odbačenu je majku prihvatio njezin polunećak, župnik, i osigurao joj mjesto župne domaćice, no majka je po smrti roditelja ipak naslijedila dio velikog imetka ugledne obitelji. Stupila je s vremenom u kontakt sa sinom koji joj je i isprojektirao jednu od svojih poznatijih zagrebačkih kuća u kojoj je naposljetku preminula i ona i njezin, po nekom političkom aktivizmu iz crkvene službe isključeni nećak/župnik, ali i Lavoslav i njegova Katarina, koji su ih do kraja, kao veliki ljudi, i odnjegovali. Ostali su, nažalost, bez djece i po njihovoj smrti kuća i sve što su imali završilo je u nekim tuđim rukama. Ukratko, polako se isplelo tkanje jednog teškog no nevjerojatno lijepog života, ispunjenog trudom, uspjesima i sjajnom arhitekturom.
Tek što sam pomislila da sam nakon tri-četiri godine napokon gotova s istraživanjem, koje je trebalo predati mentoru na čitanje, sustigao me telefonski poziv kojim sam bila obavještena da mi jedan zahvalan suprugov pacijent želi predati nešto što će mi ”pomoći u radu”. Radilo se dijelu ostavštine tek preminulog arhitekta Ivana Piteše koja je uključivala i dio osobne arhive, nikog drugog doli moga Lava, i koja je otkrila još jedan segment njegova djelovanja. Radilo se o još ”samo” dvjestotinjak projekata s područja industrijske i javne arhitekture sa svim pratećim podacima, o kojima dotad nitko ništa nije znao, a koje je, dakako, valjalo ubaciti negdje. U jednom sam trenutku od slabosti pomislila da rad predam bez tog dijela, no čula sam glas – Ne, ne, ne… I to sam ja…
I, naravno, rad nije bio predan tada, već nakon dvije godine skakanja po zemlji i inozemstvu, po nebrojenim razgovorima s aktivnim i bivšim direktorima tvornica, industrijskih sklopova, hidroelektrana, bolnica… Neki su indijski neurokirurzi snimali hidroelektrane po Indiji, neke su kolegice fotografirale još uvijek aktivne tvornice u Etiopiji, neki su prijatelji otvarali vrata zatvorenih predionica, neki su me vozali po Bijelom Polju, Beogradu… Među ostalim, neki su prijatelji pomagali preskakati ograde zatvorenih tvornica noću, a neki su i lagali kako bi mi osigurali ono što mi je trebalo. Sve se rastvaralo preda mnom i bilo mi omogućeno. Ne bi tako bilo, da se Lav za to pobrinuo nije, sigurna sam bila tad. Sigurna sam u to i danas.
I naposljetku, trebalo je otkriti gdje je akademik po ispraćaju na Mirogoju bio sahranjen. Neki svjedoci tvrdili su da počiva na sesvetskom ”Markovom polju”, “negdje po samom njegovu rubu”, no groblje je raslo i rub se s vremenom izgubio. U istraživanje gotovo nerješivog zadatka upustila sam se s jednim od kolega iz mog bivšeg Zavoda, koji me opravdano plašio – Pa dobro, Zrinka, jesi li ti normalna? Ja to još čuo nisam, da se pokopani intuicijom traže po groblju. Kako misliš osjetit gdje je pokopan? Jedino što ja osjećam je zima, a osjećam i da ćemo se doma vratit kratkih ruku s upalom jaja i jajnika.
No, Zrinka ga je pronašla. I vratila mu se po obrani doktorata. I po promociji njegove moografije. I još koji put. Po promociji je knjige s korčulanskom prijateljicom te svojom i njezinom majkom odnijela svo poklonjeno cvijeće, kojeg je bilo toliko da se granitna grobnica Katarine i Lava pod njim u cijelosti izgubila. Ista je knjiga, ”Lavoslav Horvat. Kontekstualni ambijentalizam i moderna”, naposljetku kroz godinu dana bila i nagrađena najvećom stručnom nagradom ”Neven Šegvić”, za što su se sigurno pobrinuli Horvat i njegov učenik, arhitekt Šegvić. Njezina autorica o tom nimalo ne dvoji.
Zaključak ove podulje crtice je taj da se velike ljude lako i prebrzo zaboravlja iz razloga što izuzetnost takvih rijetkih velikih pojedinaca nerijetko u sjenu baca one brojne prosječne i ispodprosječne koji nam najčešće kroje živote i sudbine. Zato nam uglavnom i je, kako nam je. I još nešto…
Svi vi koji imate problema s nekim kompleksnim i naoko nerješivim situacijama, za rješavanje kojih bi bila poželjna i neka viša sila, slobodno mi se obratite. Slobodna sam u terminima prema dogovoru.