U koješta sam se za dosadašnjega života naupadala.
I u rupe, i u probleme, i u, da prostite – kako je to moj tata vezujući se uz neke stručne istupe volio naglašavati – govna, ali nikad dosad nisam upadala u – kutije.
No za sve postoji prvi put, premda se to i ne bi moglo nazvati “prvim putem” jer sam taj prvi put, zapravo, dvaput upala u istu kutiju. Prvo neplanski, pa potom i planski.
A tomu je dijelom “kriva” i prijateljica Tači s druge strane masliničke vale.
Poželjela je Tači dinju/lubenicu za svoje goste, pa kad sam odlučila poć u Grohote po jednu za se, normalno da sam jednu isplanirala kupit i njoj.
Manju, dakako, jer njezini ne jedu nenormalne količine lubenice poput, na primjer, mene, kojoj ni ona od desetak kilograma ne predstavlja problem i dok je dokraja ne slistim, ne stajem. Potom pogrbljeno hodam dok petnaestak puta ne posjetim mjesto na koje i carevi idu pješke, a čim se ispravim – Jovo nanovo! Ne znam da li je i tom slavnom Jovi dinja tako napeta, ali meni bez nje, ljeta nisu ljeta.
To jutro na trajektu u Rogaču pokupila sam moju Korčulanku Ivanu i s njom se uputila u Konzum. Ne u Studenac, koji i za vrijeme oglašenih akcija dinju prodaje po 2.5 ojra po kilogramu, već u Konzum koji dinje dobiva jednom tjedno. I nevjerojatno dobre budu te Konzumove dinje. Slatke, da slađe ne mogu bit, pa kad sam po ulasku u dućan po sredini prolaza uočila golemu kartonsku kutijetinu, sva sam se razgalila. Jer… kad je kutijetina tu – dinje su uskoro sa mnom! Što je pravo fantastično!
To su neke goleme kutije, od metra na metar, visine metar i pol, svijene od jako debelog kartona. Ova je čak imala i široku kartonsku pasicu uz gornji otvor i djelovala je jako stabilno. Toliko, da sam u svojoj uobičajenoj cjelodnevnoj opravici kupaćeg kostima opasanog širokim pareom i sa sunčanim naočalama u kosi – a sve kako bih se dohvatila dviju ljepotica s njezina dna – poskočila i uspješno se nagnula/naguzila preko ruba rupetine te kutijetine.
I prvu sam golemu ljepoticu, namijenjenu, naravno, meni, spretno dohvatila i, iskoristivši svu snagu ruku, uspješno iznijela na svjetlo dućanskog dana. Zadovoljno zacijukavši – Hihihihihi… – spustila sam je na pod do svojih nogu i krenula u novu operaciju pecanja kako bih jednu dohvatila i za Tači. Manju, naravno.
I problemi su izronili baš u trenutku tog mog drugog urona. Poskočila sam malo energičnije i nagnula se jače preko ruba. No, kako je bez moje već izvučene velike dinje dno kutije ostalo praznjikavo, preostale dinje u kutiji migoljile su se i uspješno izmigoljile iz mojih ruku pa sam se tako naglavce spustila još za tridesetak centimetara. I naguz više nije bio naguz, već se pretvorio u kosi stoj na rukama, zaključen mojim crnim japankicama u zraku.
Osjećaj naopake panike usred zidova kartona razbio je komentar jednog, dakako, premudrog Šoltanina koji je pri prolasku mojim nogama u zraku uputio – Stoplilo more danas, a?
Smijeh me i takvu naopaku prosvijetlio i ručicama sam dotapkala do najveće dinje s dna kutijetine, o nju se odgurnula i – plonk! – nogama i stražnjicom uspjela se otisnut put gore i prema svjetlu!
I bi svjetlo!
I to s krasnom drugom lubenicom koja je, baš kako i treba, imala onu nužnu žutu fleku dokaza da je sazrijevala na tlu. Pri tom nevjerojatnom atletskom uspjehu čak sam se u djeliću sekunde uspjela nadivit vlastitim bicepsima koji su pod teretom te divotnice bili baš onako filmski – potamnjeli i napeti. I baš kad sam se ispravljala u vertikalu i pripremala ljepoticu spustit na pod do njezine veće drugarice, moje skupe sunčane naočale odlučile su skliznut s glave i – blonk! – uletjele su u kutiju. Baš na njezino dno. Lijepo ih je bilo vidjeti tamo među pjegavim zelenim karsoticama, no – Majko mila i draga, jako volim te naočale!
I – priprema-pozor-sad! – nagnuh se i drugi put preko ruba kutijetine, koji je tad počeo škripati i popuštati i ja opet završih naglavačke s rukama na dnu kutijetine!
No, kako repetitio mater studiorum est, dohvatim se nabrzaka najveće dinje i sve tako naglavačke do nje doguram još jednu, hitnem se od njih i izguzicam van. Činjenica da sam pritom o grubi karton ruba kutijetine oderala podlaktice nije me omela u pobjedničkom oduševljenju koje se, ni po približavanju mi Ivaninog korčulanskog – Za Gospu, što činiš???, nije pomutilo. Ni trunčice.
Dvije dinjetine su plaćene i odvezene u Maslinicu. Za vrijeme vožnje kotrljale su se i kotrljale, bubale o vrata prtljažnika i tako se lijepo družile do rastanka na dvjema adresama.
Ne znam za Tači i njezine, ali ja sam svako popodne pognuta poput moje pokojne babe/bake Kate. Samo što su nju pogibali naramci teškoga života, a unuku joj tone dinja u probavnom traktu. Pritom, nimalo ne dvojim da je i moja sjajna baba sretna što je tomu tako.
Još ću za koji dan ispisati jednu ljubavnu, i to će biti to! Za ovo ljeto.