Udajom me dopala Šolta i na njoj jedno divno, golemo imanje. Suprugovi djed i baka po Drugom su svjetskom ratu ostali bez čitave imovine, no šoltansko im je dobro, nekako – ne znam ni sama kako – ostavljeno. Vjerojatno se nikome nije činilo pretjerano zanimljivim ili su i “ti, tada” zaključili da bi oko njega bilo previše posla. Ako je u pitanju ovo drugo – bili su u pravu. Itekako.
Puno je tu posla. Napose za obitelj koja ga posjećuje samo ljeti za godišnjih odmora, tijekom kojih od odmora nema ništa jer se ubije od posla. Umori se toliko da njezin ženski dio svake godine pjeva isto – Neće mene ovo više vidjeti! Što je meni ovo trebalo? I tako svake godine. Baš svake.
No, zašto spominjem to imanje? Zato što se vezuje uz veliki problem koji vlasnici pri održavanju, godišnjim saniranjima šteta i popravljanju kvarova imaju, a za koje radove teško pronalaze stručnu pomoć. Na otoku majstora zanata kao da više ni nema, no u tom problemu nismo usamljeni jer isti u našoj zemlji muči i druge obitelji, imanja, sela, gradove…
Nemamo više majstora/obrtnika/zanatlija, kao što nemamo ni brodogradilišta, tvornica i industrije općenito, što odreda u bitnome utječe na našu stabilnost i sigurnost. Odlazak pojedinih izučenih ljudi je težak, no bespovratni gubitak znanja, umijeća i, kako se već u nas voli rabit tuđice, know-how-a nenadoknadiv je. U zemlji u kojoj svi hrle fakultetskom obrazovanju, ne preostaje drugo nego čupati kosu pri sučeljavanju i s najmanjim kvarom, koje god vrste. Pa kada nam tako visokoobrazovanima u stanu pukne cijev ili se razbije prozor – plačemo, čime i dodatno podižemo razinu vode u poplavljenim domovima, ili se pak bacamo kroz naše razbijene prozore, koje više nitko ne zna popraviti. Kao ni drvene rolete, limene oluke… Šansa za pronalaženjem dobra majstora je mala i predstavlja „čistu lutriju“ u našim životnim dobitcima, jer pravih je premalo.
Po razornim potresima pred dvije i pol godine Hrvatska i Zagreb načinili su neprocjenjivu štetu propuštanjem pokretanja strateške akcije otvaranja novih obrtnih škola. Već danas bi treći razred takvog srednjoškolskog obrazovanja pohađali učenici prve generacije i za dvije godine bili bi na terenu, gdje su nam tako neophodni.
Za prethodnih razornih potresa političari su bili mudriji pa je koncem 19. stoljeća za potrebe obnove Zagreba, među ostalim, osnovana i velika Obrtna škola. I Hermann Bolle je znao da obnove katedrala ni gradova bez školovanih obrtnika – kojih mi danas gotovo da i nemamo – nema. Kažem – gotovo – jer ih mali broj, ipak, još uvijek živi i djeluje među nama. Pa promatrajući ih, skoro pa i poput nekih endemskih vrsta, čovjek zaključi kako je sretan da ih poznaje i “ima” baš on. I logično se pritom, svjestan manjka škola i obuka za njihove nove naraštaje, zapita što će biti kada i oni ostare ili onemoćaju.
A ja sam, eto, pred godinu-dvije upoznala i u život dobila dva sjajna Majstora, i to baš na Šolti. To su ljudi pored kojih blijede slike naših osobnih uspjeha i postignuća jer njihova djela zadivljuju i jednakovrijedna su – ako ne i vrjednija – djelima visokoobrazovanih. Uistinu ih se dok grade svojih ruku djelo može samo s divljenjem promatrati i zaključiti kako bi ih trebalo čim prije okružiti mlađim naraštajima. Da uče od njih. Jedini je to ispravni put stasanja novih Majstora.
Ni u graditeljstvu nisu sve situacije iste, to bi konzervatori poput mene morali znati najbolje. Stari graditeljski slojevi posebno ovise baš o vještinama obrtnika i nijedna nova tehnologija ne može preuzeti njihovu ulogu. Stare kuće različitih povijesnih razdoblja uistinu su stare kuće i premda na njima nisu zabranjene suvremene intervencije – ponekad, naravno, i poželjne – često im neodgovarajući ili grubo riješeni suvremeni detalji pristaju kao i “kravi sedlo”. Da bi se obnavljalo u skladu s uvjetovanim prostornim ili ambijentalnim zadatostima, valja angažirati isključivo kvalitetne obrtnike. Limare, bravare, zidare, klesare, stolare…
Svaki bi veći grad u Hrvatskoj trebao imati kvalitetne obrtne škole, koje bi osposobljavale tako nam potrebne čete Majstora (veliko “M” na ključnim mjestima ovog teksta nije ispisano greškom), bez kojih ne možemo dalje. Lijepo smo mi u Zagrebu ili na Baniji/Banovini to osjetili posljednjih godina. I kao da baš ništa nismo naučili iz velikih nevolja koje su nas zadesile pa u našoj Bananovini, nažalost, i one rijetke građevinske intervencije, koje i nisu isključivo vezane uz starije slojeve gradnji, velikim djelom liče na osedlane krave. Nesretno, nezgrapno i tužno. Da nije jako tužno, bilo bi smiješno. Isto tako – jako.