Drago mi je ime Marija.
Marije su mi i mama i baka, no ovaj tekst ne posvećujem njima.
Drag mi je i vikend, no najdražim mi je dijelom tjedna subotnje jutro. Rano, dok svi još spavaju, uz pijuckanje bijele kave uživam u privilegiji čitanja novina u miru. I najčešće te iste novine sklapam, kako ih i otvaram, bez emocija, no ponekad, premda nažalost rijetko, neki članak zazove uzdah. A neki, kako se po čitanju teksta “Marija, Sunce i čelik” gospodina Ive Šimata Banova meni dogodilo ovu subotu, i trnce. To sjećanje posvećeno istaknutoj hrvatskoj umjetnici Mariji Ujević Galetović majstorski je istkano na 14. i 15. stranici tiskanog izdanja Jutarnjeg lista i osobno mi predstavlja nešto ljepše posljednjih godina pročitano. I ne pada mi na pamet ništa što bih tom toplom osvrtu pridodala te samo mogu sjetno zaključiti kako među nama, srećom, još uvijek žive i oni rijetki pojedinci koji plemenitost i poklonjenu nam ljepotu cijene. Pritom, ukoliko su i vješti u zarobljavanju riječi zadivljujućim formama, nas ostale smrtnike barem nakratko usrećuju mišlju kako još nije sve izgubljeno. Istek roka trajanja koji se već tako dugo okrutno smiješi većini naslijeđenih nam vrijednosti u tim je trenutcima manje zastrašujući i manje bolan. Onima kojim je stalo, naravno.
Šimat Banov je, kako se lijepo iz tog teksta iščitava, i blisko prijateljevao s Marijom Ujević Galetović. Na tomu mu se može zavidjeti, no primarno mu treba biti (i ostati) zahvalan. Zahvaljujući tom prijateljstvu nismo ostali uskraćeni za intimniji i široj javnosti nepoznatiji dio njezina života. Ono s čime smo, srećom, bolje upoznati njezino je djelo. Vjerojatno je, uz neke (valjda) općepoznate skulpture nanizane po bitnijim točkama našega glavnog grada, Marijina javna plastika ona koja njegove druge važne točke čine prepoznatljivima. Bez njih ti bi dijelovi bili samo što je i ostatak našeg otužnog i zapuštenog grada, no s Marijom, oni su Zagreb kakav bismo željeli da bude u cijelosti.
Ne pišem ovo da bih ušla u analizu jednog divnog i u svjetskim razmjerima vrijednog opusa jer nije na meni arhitektici i konzervatorici da ulazim u područja za koja su tu nadležniji iskusni znalci, poput, srećom, i Ive Šimata Banova. Jer kako je to lijepo istaknuo: “Ostaje dovoljno dokaza da se uz njezin opus mogu nekažnjivo i bez nelagode potezati i najveće riječi, pa i one koje spominju vječnost. Mogu govoriti o samim remek-djelima. Jer što su drugo Kafka, Šenoa, Matoš… Ali govoriti samo o njezinoj ulozi unutar hrvatskoga kiparstva tijesan je okvir. Treba reći kiparstvo. Treba reći kriterij. Treba reći civilizacija oblika.”
Nerijetko se svojim tekstovima osvrćem na zagrebačku javnu plastiku, ali isključivo iz razloga što najčešće baš ona vrišti upozorenjima. O kobnim zastranjenjima prema kiču i pomodnostima, o pojeftinjenju gotovo svega što nas je predstavljalo bitnima i na svjetskim kartama umjetnosti i kulture, o… Prostore nikada ne oblikuju samo građevine. U njihovu doživljavanju jednako su važni i zelenilo, i parteri i, i oprema, i, dakako, javne skulpture koje daju onaj krajnji biljeg prostorima. Pa ambijenti, zahvaljujući rezultanti svih tih bitnih elemenata, odišu ugodom ili neugodom. Skladom ili ne. Ljepotom ili ne… A prostori koji su prethodnih nam desetljeća imali sreće postati oplemenjeni Marijinim skulpturama, ono su što bi u uređenim društvima i trebali biti. Skladni i poželjni za življenje u njima. Jasno da Marijina djela nisu u cijelosti osamljena i da smo blagoslovljeni i drugim moćnim kiparima čija su djela javne plastike postala aktivnim sudionicima naših prostora s kojima se građani druže i tako ih oživljavaju. Jer rijetki se od nas sjedanjem na najljepšu klupu gornjogradskog šetališta barem koji put nisu porazgovarali s Kožarićevim Matošem ili se pak raznježeni nisu dotakli kose Ostojina Dječaka koji nas je dugo veselio s Vranyczcanyjeve poljane. I sigurno svatko od nas ima osobne favorite među skulpturama koje su više od skulptura. Više od umjetnosti. Koje su zapravo život. Kraj kojih se ne prolazi nezainteresirano i automatski, kako se već pored javne plastike uglavnom prolazi, već se radi njih zastaje. One zazivaju i prouzročuju interakciju i zato su nezamjenjive u našim gradskim slikama i životima.
Naslonjeni Šenoa tek danas i ima što za vidjeti u prenamijenjenoj “pješačkoj zoni” Stare Vlaške i nažalost je jedinom njezinom stabilnom i očuvanom točkom. Za nadati se da će s vremenom svjedočiti i kvalitetnijem i boljem. Bublasti Krleža je barem zasad bio nešto veće sreće i još se nije dirnulo u njegov zatravnjeni okoliš unutar jednog od najvrjednijih ozelenjenih zagrebačkih prostora. Kao da podno nekadašnje obiteljske rezidencije i pri početku (ili pak kraju) najljepše pošumljene gradske šetnje opuštena poza Miroslava s rukama u džepovima nešto čeka. Možda, kao i svi mi, neka bolja vremena. Nije mi namjerom osobnim se impresijama dotaknuti čitava Marijina nevjerojatna opusa, no i njezin Trkač na Savskom nasipu trči baš kako bi i trebao trčati. Glave panično okrenute unazad kako bi provjerio ima li koga još uopće iza njega ili su ga svi već “prešišali”. Barem tako trčim ja, pa vjerojatno iz tog razloga na taj način i doživljavam jedinu aktivnu od svih drugih divnih, no ipak čvrsto uzemljenih, prisavskih skulptura. A tu je još jedna “živa i aktivna” Marijina ljepotica – “Žena mačka”, koju ne mogu zaobići jer su moji sinovi tijekom majčinih promocija knjiga održanih u Laubi / Kući za ljude i umjetnost jednoglasno zaključili kako istu krasi “najbolji guz Zagreba”. I krasno se ona izvana naviruje u tu crnu Kuću u koju se i treba navirivati jer ista golemim nesebičnim angažmanom i entuzijazmom vlasnika građane oplemenjuje već tako dugo. I daje tako puno. A to je velika rijetkost u nas – davati, a ne tražiti i primati.
Tako ću ovdje spomenuti i nešto davno mi poklonjeno, što me i osobno vezuje uz Marijino djelo. Jednog Kafku, kojeg zahvaljujući galantnosti dragog mi prijatelja, ubrajam među najljepše i najdraže mi primljene poklone. Nije čudno da za prijatelje biramo ljude sličnih ukusa i interesa, pa mi se tom poklonu i nije bilo odveć za čuditi, no, svejedno, ne prestaje me veseliti. Svaki prolazak uz sjajnu bijelu porculansku figuru pod plavim cilindrom izazove osmjeh i, dakako, prizove u misli prijatelja i samo dobre i pozitivne emocije. Kako pravi pokloni i trebaju.
I da zaključim moćnim riječima Šimata Banova: “Znala je svojim djelom ismijati sve te puste menhire, obeliske, znakove, znajući da postoji razlika između plemenite jednostavnosti i i ledenice praznoga, primarnoga i doslovnoga. Uočila je da se nedostatak invencije kamuflira modernošću, a manjak kreacije nadoknađuje nerazgovjetnim oblikom gluhim i slijepim za svakidašnjicu…”
Iste riječi mogli bismo vezati i uz stanje u današnjoj hrvatskoj arhitekturi i u koječemu drugome, pa nije čudno da su njima dirnuti i eksperti iz potpuno drugih područja djelovanja.
Tako je nastao i ovaj moj tekst, kao osobni osvrt na jednu veliku Ženu i njezino djelo. O kojem se pisalo i pisat će se. Tako to biva s ljudima koje zbog njihova izvanrednog djelovanja osjećamo “svojima”. Naš je problem što je takvih, nažalost, premalo.