Ima nešto u maslini.
Ne mislim na ulje, premda ga obožavam. Neki dan su me obdarili svim bočuljcima Kolekcije Belić. Ne znam je li mi finije ulje ili njegova ambalaža, od koje se po pražnjenju bočica jedva odvajam, no ovo nije tekst o maslinovom ulju.
Svo zelenilo je divno, no mislim da maslini pripada najviše mjesto na pijedestalu divote.
Njezino stablo, za razliku od nas ljudi, starenjem postaje sve ljepše. I moćnije. Stotinu ljudskih godina sitnica su za maslinu i njezinu stablu ni tisućica nije stranom brojkom. A njezin plod… Nema gladi, smatralo se za teških vremena, u krajevima blagoslovljenima obiljem tog oblog i glatkog blaga.
I ne čudi što je simbolom mira. Mir osjećaju i berači pod njezinim bremenitim granama. Odišu spokojom ta darežljiva stabla koja granama grle skupljače plodova. Tko nikada nije obrao maslinu, neka to svakako, bar jednom u životu, sebi priušti.
I zahvaljujući maslini, kao dijete su me fascinirale Cvjetnice. Odlasci na mise s cvijećem i nezaobilaznim maslinovim grančicama predstavljaju neke od ljepših uspomena mog djetinjstva. Kao malenu, čudilo me što se posljednju korizmenu nedjelju, na blagdan Cvjetnice, na blagoslov nosaju uglavnom maslinove grančice – Pa one nemaju cvijeta! Uza svo lijepo cvijeće, zašto baš maslina?
Puno kasnije zaključila sam kako je više razloga tomu, a neospornom je i činjenica dostojanstvene izdržljivosti maslinovih grančica u obiteljskim vazama do iduće Cvjetnice, kada ih se smjenjuje friško blagoslovljenima. I na njima se, osim po izdajnički nakupljenoj prašini, ne vidi starenje ili propadanje. I kao suhe su divne, dok svježe grančice podatnom glatkoćom zazivaju milovanje. Sivozelenih, baršunastih i uvijenih listića ukras su svakom prostoru i kao takve na počasnom su mjestu i u mom domu. Od Cvjetnice do Cvjetnice.
Kada sam već postala majkom, posjetila sam Jeruzalem. I od svih obiđenih lokaliteta i građevina, najviše me se dojmio Getsemanski vrt. Obrastao starim maslinama na podnožju Maslinske gore taj prostor ima ono nešto što dira i nagoni na razmišljanje. Ne turobno i sjetno, već smirujuće i umirujuće. Ondje se uistinu osjeća ono što kršćani vezuju uz svoju vjeru, no sigurna sam da u njemu i drugi osjećaju slično. I ondje sam se dokraja zaljubila u maslinu. Stopile su se slike djetinjstva – panorame čarobnih žrnovskih i drugih korčulanskih panorama, “dopalih me” šoltanskih maslina i brežuljaka… – sa svim Cvjetnicama mog života i krug se zatvorio. A kada sam za posljednjeg rođendana u jednoj poklon-kutijici drage mi prijateljice pronašla naušnice u obliku listića masline, krug se učvrstio. Maslina je moje stablo.
“Ljubav se crta u obliku kruga. Ne zna se gdje počinje i nikad ne završava” – nedavno sam pročitala i zapamtila, pa, evo, i vezala uz ovu Cvjetnicu. Uskrsni Veliki tjedan i mora otpočeti lijepim. Cvjetnicom, cvijećem, palmama… i maslinama. S njima su i žrtve podnošljivije, a žrtvovanjem i uvažavanjem tuđih žrtava postaje se boljim ljudima.
U tome bi i trebao ležati smisao života. I suživota.