Da bih za vrijeme studija malo podebljala svoj “fond za odijevanje i razonodu”, držala sam instrukcije iz matematike nekim srednjoškolcima. Jednog od njih, X-a, i danas se sjetim i često se upitam što je život donio tom, od mene sedam godina mlađem, nekad dečku – danas čovjeku. Bio je unuk jednog od najvećih hrvatskih umjetnika i instrukcije sam držala u velikom stanu njegovih roditelja u jednoj od najljepših kuća najstrožeg centra Zagreba.
Bubuljičavi srednjoškolac imao je razvijen osjećaj za samoodržanje i bezobraznom lukavošću male lije probao me ”smandrljat” već po prvom održanom blok-satu. Molbu njegove majke za održavanjem čim većeg broja sati tjedno, kako bi dečkić ispravio sve svoje kolce, on je u trenu doradio:
– Zrinka, da ne kompliciramo, dogovorimo se odmah. Stara ostavi lovu za tri sata, mi odradimo jedan, ti kažeš da smo ih odradili tri, no uzmeš lovu samo za jedan a ja za ona dva neodrađena. Jer, kužiš, treba mi lova. Matka ne.
– X, da ne kompliciramo, idem tvojoj mami da joj ukažem na tvoju sklonost računovodstvu i preporučit ću joj nekog matematičkog asa da te dohvati…
Nije jadan znao da sam maturirala u ”Tesli” kao jedna od malobrojnih djevojaka matematičko-informatičkog smjera škole koja je ubrajala i smjerove elektrotehnike i strojarstva, koji su pak bili gotovo bez žena. I da nas je tako malo djevojaka među nekoliko stotina mušketira bilo čuvano kao kap vode na dlanu te podučavano različitim vještinama. Zato smo moja prijateljica Jurja i ja vjerojatno i danas tako snalažljive. Kako god možda krhke tada bile, većina nas se naučila jako dobro snalaziti u muškom društvu i razumjeti ga bolje od našeg, kompliciranijeg ženskog svijeta. Vjerojatno je dečko to tad i osjetio pa se nabrzaka povukao:
– Neee! Bit ću OK! OK?
– OK.
Sa zidova sobe zaigranog pubertetlije visile su fotografije golih teta golemih cica i uz njih neke apstraktne žvrljotine, koje su me oprve privukle.
– Što je ovo?
– Pa cice!
– Pa vidim i cice i guzice. Ne mogu ih tolike ne vidjet.
– Super su, kaj ne?
– Kako koje.
– Vidim, imaš ih i ti… – usudio se hrabrić uz glupavi osmijeh.
– Vidim i ja da ti još uvijek imaš zube, što bi se uskoro, ako nastaviš ovim smjerom, moglo i promijenit. A ja sad idem tvojoj mami.
– Neee! Bit ću OK! OK?
– OK.
– Ej, Z, jaka si, znaš?
– Znam.
No, svejedno su me i nadalje zanimale zgodne žvrljotine na zidovima, pa sam se kroz dolaske na instrukcije za vrijeme X-ova beskonačnog rješavanja zadataka više puta u njih i zagledala.
– Odat ću ti jednu tajnicu – gukne mudrac uznemirenog tena – neke od tih slika moj djed je izlagao i na svojim izložbama. Kao svoje. I ljudi su ih hvalili.
– Pa što će tebi matka, X? Slikaj, varaj i zarađuj.
– Ej, Z, fakat si jaka. Najjača dosad. Odi, pliz, mojoj mami pa joj to reci…
I tako smo se mi nakon nekog vremena zapravo sasvim dobro razumjeli i družili s njegovom matematikom rješavanom sve bolje među zidovima cica, stražnjica i apstrakcije, a gospođi mami otišla sam tek po njegovoj čvrstoj dvojci, pohvalila ga, zahvalila se i krenula dalje.
Kako je njemu krenulo dalje, ne znam. Vjerojatno, dobro. Svi bi se trebali baviti onim što najviše vole, pa se ja nadam da on i danas slika te dobro zarađuje. I bez “matke”.