I ove godine na istom zadatku pa prilažem omiljenu priču…
Pečem torte i kolače za sutrašnji suprugov rođendan. Ne smijem reći koji, no mogu natuknuti da je rođenjem vezan uz jednu važnu, naravno, Hajdukovu obljetnicu. Ne onu osnutka kluba 1911. godine, ako vam je to bezobraznima slučajno palo na pamet, nego jednu drugu, znatno mlađu, s kojom se preklopio kako i priliči ponosnom i jako odanom hajdukovcu. Ako niste znali, ”ljubav se ocjenjuje odanošću u teškim vremenima”, a on je odan već tako dugo da zaslužuje čistu peticu. No vratimo se kolačima.
U pauzi pečenja spojim se nakratko na fejsbuk i pročitam status Željke Gulan kojim ona lijepo priznaje kako peče kolače da bi ih njezine djevojčice ponijele u školu, no pojede ih još tijekom pečenja i djecu u školu uputi s kupovnima. Oh, nenadane li sreće! Pa nisam jedina pohlepna nemajka!
Ja sam, naime, ovisna o tri vrste kolača. Ni i o čem drugom nisam i sva hrana svijeta može kraj mene mirno stajati i popljesniviti, no ta tri kolača, malo je reći, obožavam. Dok im kraja ne vidim, ne stajem i iz tog razloga te tri vrste jako rijetko i činim.
Prvi najdraži su mi Londoneri (mile mi vrste ovdje namjerno pišem velikim početnim slovom), no ne obični, već Londoneri prema receptu pokojne tete Palmine. Ta je teta za sobom ostavila i nevjerojatan recept za topeće vanilin kiflice, zvane Mišun (u čast njezina muža Jerka, koji nikako nije mogao zapamtit marku svog super automobila – Mitsubishija), a koji je također oporučno ostavila mojoj vrijednoj mami, a ona meni. Ne Mišuna, već recept. Ne oporučno, srećom, jer moja lijepa mama još je itekako živa i često mi ih i ona napravi, da se ja ne gnjavim. Tako je bilo i tijekom promocije moje knjige ”Rupa”, kad sam joj naručila – zbog većeg broja udomljenih gostiju, naravno – dva velika lima tih kobnih Londonera. Svaki s 12×10 kockica, znači 120×2=240 komadića čistog užitka.
Gostima koji su odreda sa sobom donijeli svakakvih slastica – Ivana korčulanskih gulozarija, Jasna splitskih bokunčića, s Nađom koja mi je snalažljivo donijela pješčani sat da mjerim pečenje svojih slastica – velikodušno sam udijelila 60 komadića. Ostale sam, pohlepnica, sklonila. I kad mi je na promociji bilo teško, dok me žuljala lijeva cipelica, gaćice mi se uvlačile i razglas nije dobro funkcionirao, tješila sam se kako me doma čeka dvjestotinjak ljepotana. I po kasnovečernjem povratku čitave hrpe prijatelja i gomile cvijeća doma, te po obilatom večeravanju i natakanju vinom, ja sam uspjela slagat da maminih Londonera baš više i nema. Nekako su se pojeli – rekla sam, oblaguzna autorica. Ni kad me prepunih usta u dva ujutro muž pronašao u špajzi, nije mi bilo pretjerano neugodno. Malo me možda zabolio usklik – O, prasice, da bi prasice! Sto kila ćeš dobit…, no bila sam sretna. A i nisam dobila baš sto. Sljedeći sam tjedan bila teža samo četiri kilogramčića.
Druga vrsta voljenih kolačića su Banatski jastučići, koje obavezno radim s mamom jer su prekomplicirani u izradi i, ne pečenju, već friganju. Redovito kipućom marmeladom od marelice koja iz njih voli iscuriti ispečem jezik, koji je potom danima hrapav kao u mačke, no ni to me odveć ne dira. Onaj dan, kad ih pravimo, od jutra ne jedem ništa, da bih ih se mogla dostojno natući. Ovog ljeta čak je i moj tata, kojem dugujem zavidnu vitkiju liniju, iznenađeno izjavio – Dvadeset si ih stukla! Puknut ćeš… No, i tad sam bila sretna.
Kao i svih Božića posljednjih 25 godina, otkako radimo moju treću zazubičnu vrstu, kolačiće koji sliče na Saturn, imena 2+2 ili Non Plus Ultra, i koji nestanu svemirskom brzinom još pri pečenju. Jednom sam probala biti čvrsta i po pečenju tih nevjerojatnih svemirskih tjelešaca velikodušno sam ih odlučila sve poslati s dečkima na prodajni sajam u školu, no ostalo je na tom – probala. U školu su ih odnijeli ciglih šest komada, uz još neke druge – koje mama ne voli – i po žaljenju učiteljice što ih tako dobrih nema više, uslijedilo je – O, bilo je njih više! Bilo ih je jako puno, no pojela ih je naša mama i nama djeci nije ostalo skoro ništa…
O, Bože… No, preživjela sam i to. Eto, sramim se. Baš. No, tko priznaje, pola mu se prašta, što znači da sam ja od onih dvjestotinjak Londonera sredinom prošlog prosinca, zapravo, pojela samo stotinjak. Što i nije tako strašno.
A sad idem, da mi ne zagori, a vi upratite Z-recept…
VANILIN KIFLICE “MIŠUN”
28 dag brašna
21 dag maslaca
14 dag oraha ili badema
7 dag šećera u prahu
Doza je mala pa ja radim duplu.
Vrlo jednostavan kolačić.
izmiješate sve suhe sastojke i dodajete im tanke listiće hladnoga(!) maslaca. Mijesite i mijesite, dok ne postignete finu homogenu smjesu. Onda tijesto tijestite i tijestite te, formirano u kuglu i omotano folijom, na sat-dva pohranite u hladnjak.
Grabite komade tijesta i razvaljate ih u duge gliste promjera 6-8 mm (hi-hi-hi…). Glisturine režete na komadiće duljine 2-3 cm (hi-hi-hi…) i prstima ih formirate u kiflice potkovičastoga oblika.
Polažete ih na papir za pečenje, ali razmaknute jer se vole sljubiti, naravno. Ovisno o jakosti pećnice, pečete ih na 180 stupnjeva, dok blago ne porumene. Ostavite li ih i na tren dulje, dobivate “kakao” kiflice, pa – što uopće nije loše – na tanjuru naposljetku imate čak dvije vrste “Mišuna”.
Najdosadniji dio predstavlja valjanje u dodatni šećer u prahu. Tu neodoljivu aktivnost, uz strogu zabranu kihanja, prepuštam muškom ostatku obitelji.
Čuvajte ih u zatvorenim posudama u hladnijoj prostoriji.
Što stariji, to bolji – kao i ispisivačica ovih redaka.