Prvo sam za vrijeme predvečernjeg odmaranja od četvrtog skijaškog dana u Kronplatzu ugledala neobično blijedorozo nebo, kakvo sam tijekom djetinjstva znala viđati samo u Žrnovu na Korčuli, i pomislila sam kako se “sigurno nešto sprema”. Potom sam sljedećeg jutra na skijaškoj stazi pomislila na ujaka/dunda Marina, mamina brata, koji se tjednima na splitskoj ortopediji borio za život. I premda su nam prethodnih dana javljali nešto optimističnije vijesti, naglas sam zavapila – Ako treba poći, nek pođe smireno i bez boli! Već na pauzi za ručak doznali smo da nas je to jutro napustio. Tiho i bez boli.
Pakiranje – povratak prije vremena – putovanje – zagrebačko raspakiravanje i pakiranje za Korčulu koja je tako predaleka od Zagreba kada do nje treba brzo stići. I stigli smo, par sati prije sahrane.
Marin je jedan od dva mlađa brata moje mame Marije i nikako mu “još nije bilo vrijeme”. No kako je posljednjih godina pobolijevao, a teško mu se razboljela i druga supruga, za Sisvete sam pri susretu na žrnovskom groblju Svetog Vida shvatila kako se polako prepušta. Nisam, međutim, znala da će se predati tako brzo jer sam se nadala da će kao pet godina mlađi od moje mame uvijek biti tu. Nekako mi se to činilo prirodno, da su svi ti moji uvijek tu, no nekako ih je sve manje uza me.
Marin je bio jedini koji me zvao – Zrinkun. Vuklo mi je na – majmun, ali rado sam se odazivala otkad smo se dogovorili da je to složenica od Zrinka i Una/jedna (i jedina, valjda) pa sam rado bila taj posebni – Zrinkun. Bio je najspretniji limar na otoku i gotovo nema crkve, samostana, javne zgrade ili obiteljske kuće na kojoj nije štogod “načini”. Limarija njegovih krovišta nije puštala. Niti će. A kada sam mu jednog ljeta sredinom 1990-ih pokazivala Aradovu pužoliku zidnu policu za knjige, učas mi je uputio – Zrinkunu, kupi boju. I polica je, ne Aradova već Zrinkunova, već taj tjedan visjela na zidu korčulanskog dnevnog boravka. I danas je načičkana koječime i lagano iskrivljena na istom mjestu.
Bio je dragovoljcem Domovinskog rata i s bratom se uključio u obranu stonskog i dubrovačkog područja. Nikada povlastica od toga povukao nije i mirovina mu je bila mizerna, gotovo da mizernija nije ni mogla biti, no njemu je i to bilo dovoljno. Njemu je sve uvijek bilo dobro i u svima je vidio samo dobro. Krasno je pjevao, plesao Moštru i volio je sve ljude, a posebno nas nepute/nećake i nećakinje. Svoje djece nije imao.
Živio je u žrnovskoj Postrani, mjestu najljepših zalazaka sunca koje iz nekog razloga obožavaju i lastavice. Ne znam da li će gašenjem stanovnika tog malog pitoresknog zaseoka nestati i lastavica, ali Marinovim odlaskom nestao je dobar dio duše Postrane i čitavog Žrnova. I dio svih nas. Pa i mene.
Bio je jedno od najduhovitijih stvorenja i uvjerena sam da smo svi mi mlađi baš od njega podosta povukli. Smijeha nikada nedostajalo nije, a nemali smo broj puta padali sa stolica pri prepričavanju dogodovština sa žrnovskog groblja i ondašnjih sahrana.
A u utorak popodne u prastaroj kapelici u drvenom lijesu pod hrvatskom zastavom, koju su mladi vojnici nakon ispaljenih plotuna uredno svijenu predali njegovoj udovici, počivao je on. Koji bi sam jako teško pri takvoj prigodi ostao miran i ozbiljan, pa je tako nekako svoj osobni odlazak upriličio i nama.
Čim sam, kao najbliži rod, stupila u kapelicu, shvatila sam da neće bit dobro jer sam morala stati uza mog brata. A to je jako nezgodno – na sprovodima stajati uz mog brata Krešu. Uz roditelje i drugog dunda, Antu, sa suprugom, koja je stajala s druge strane moga Kreše, te s rodicama i rođakom prekoputa s druge strane lijesa, pokušavala sam susprezat suze. No, naposljetku sam morala susprezat i one druge suze. Jer držali smo se bez zagledanja jedni u druge sasvim dobro dok jedan stariji Žrnovac po naklonu i dodiru lijesa pokojnoga Marina nije izgovorio – E, moj Ante! Ante, zdrav i živ, koji mu je stajao sa strane malo je zastenjao, a nas druge taj je pozdrav uništio. I ozbiljnosti je bio kraj. Krešo se, koji tugu podnosi drugačije od ostalih i uspješno je pretače baš u najnezgodniji smijeh, pokrenuo i šapćući mi uputio par mudrih:
-Zrinka, što je najispravnije odgovoriti na “Moja sućut”?
-Pa “Hvala”, valjda…
-Ja mislim da na “Moja sućut” svakako treba uzvratit “Tvoja sućut”, jer oni tvrde da je njihova….
Teta se zaljuljala i nagnula prema meni – Maknite ga od mene! Hodi, Zrinka, ti vamo uza me, nek ludonja stane na tvoje misto…
No Zrinka je već slušala kako njemu, Kreši, “svi nešto čudno mrmljaju” i pri pokušaju da mu objasni kako njihovo mrmljanje zapravo predstavlja upravo to “Moja sućut”, dobila je natrag kako je njemu sigurno par zadnjih žena šapnulo “Moj šuć-muć”…
I još bi sve skupa dobro i prošlo da po kondoliranju jednog blijedog postarijeg gospodina nije doletjelo – Vidiš, doša mu je čak i ovaj koji je umra prošle godine…
Nepovratno se uzburkalo sve, a izrazito je burovit dan kroz otvorena vratašca kapelice snažno uzgibao i cvijeće vijenca nad pokrivenim lijesom. Morila me grižnja savjesti zbog svog tog glupavog smijeha kojemu tamo mjesta nije smjelo biti, no tada me prosvijetlilo – Smije se pod svim tim cvijećem i on s nama, kao i toliko puta dotad! I ponovno nam je s njime kao što bi i volio da nam bude po njegovu odlasku. Dobro i ispunjeno smijehom. Bez suza, boli i patnje.
I kada je svećenik kroz propovijed naglasio kako je ovozemaljska Marinova kuća bila samo kratkotrajno boravište koje će po odlasku smijeniti drugom, trajnom kućom, pomislila sam kako ništa prikladnije nije ni moglo biti rečeno. Njega, koji je natkrio i osigurao tolika krovišta i kuće te pritom odrađeni posao najčešće u cijelosti darivao ili naplaćivao tek materijal “jer je ljudima teško i nemaju”, mora negdje čekati Kuća nad kućama. Koja ne poznaje patnje i bola. Samo radost. I smijeh.