Današnju kratku, zelenu i strmu priču otpočinjemo citatom s recentno objavljenog teksta portala – ZGportal-Zagreb danas.
“Zagrebačko šetalište Dubravkin put dugačko je nešto manje od dva kilometra, u cijelosti se nalazi unutar šumovitog prostora, a u funkciji je pješačke spojnice od Cmroka do Ilice, najpoznatije zagrebačke ulice. Točnije, uređena šetnica Dubravkinog puta proteže se na 1850, dok joj je širina četiri metra. S obzirom da je cijela šetnica unutar šumovitog prostora, podloga i staza je od sipine, koja vizualno najbolje odgovara prostoru. Dubravkin put je prometna površina namijenjena isključivo pješačkom prometu. Služi za prolaz pješaka, ali i za rekreativnu aktivnost kao što su brzo hodanje, trčanje, vožnja biciklom i sl. Duž šetnice koju cijelim putem prati potok Tuškanac postavljeno je 35 klupa i 19 košarica za otpatke. Javna rasvjeta je izgrađena u cijeloj dužini Dubravkinog puta – od raskrižja s Ulicom Tuškanac do Cmroka. Stazu osvjetljava 68 pet-metarskih stupova sa svjetiljkama “Veliko zvono”. Navedeni stupovi i svjetiljke čine skladnu cjelinu primjerenu prostoru kao što je Dubravkin put. Odabrane svjetiljke su ekološki potpuno prihvatljive, odnosno ne isijavaju svjetlost u nebo. Izvori svjetlosti, tj. sijalice, imaju visoki stupanj iskoristivosti. Šetalište je ime dobilo po Sofiji Jelačić, supruzi bana Josipa Jelačića koja je tom stazom voljela štetati sa svojim mužem. Sofijin put je postao 1852. godine, da bi (samo) stotinjak godina kasnije postao Dubravkin. Do Dubravkinog puta možete doći pješice od Ilice, kroz Dežmanovu i Ulicu Tuškanac ili automobilom (parkirajte se u obližnjoj Garaži Tuškanac!) Ukoliko Vam je draže spuštanje, možete doći do Cmroka autobusnom linijom ZET-a 105 koja vozi od Britanskog trga do Kaptola. Na samom početku šetališta nalazi se restoran Dubravkin put te šumska ljetna pozornica – Ljetno kino Tuškanac.”
Rečeno je sve.
I na informativnost te objave nema primjedbi, premda bi se tu još koješta moglo pridodati o povijesti Sofijina/Dubravkina puta.
Puno je o tome već i rečeno/napisano, no o onomu što nije, danas se posvećujem ovim uratkom. Samo jednom segmentu, dakako, jer intencijom mi, kao autorici ovoga Bloga, i nije čitatelje daviti beskonačnim uratcima koji se ne stignu pročitati za trajanja jutarnje kave. Jer zna se što slijedi nakon jutarnje kave, pa moji tekstovi svakako moraju biti pročitani prije nje. Mnogi mi javljaju da ih moja slova vesele i da im olakšavaju život. Kako god to iščitala – Drago mi je! Dobro je biti korisnom autoricom.
Srećom, život mi je po pitanju mjesta stanovanja lijepo posložio karte, pa živim u neposrednoj blizini Cmroka – te “zdjele zelenila” među dvjema padinama kojima sam se i nekim poglavljima svojih dosadašnjih knjiga već posvećivala.
Sanjkanja na nekoć debelim snijegom obloženim padinama Cmroka za djetinjstva sam se dobrano nauživala. Tu sam, na sanjkama, i drugi potres mozga “osvojila”, a za ljetnih dana iznakotrljala sam se po njegovim cvjetnim kosinama. Istočnoj ili zapadnoj, svejedno. Na svakoj od njih pokupi se poneki drekić (govnić – prijevod autorice), pseći, vjerojatno, no to nas mlađahne nije spriječavalo u zalijetanju i kotrljanju.
I danas sam često ondje, napose na jednoj od drvenih klupa s njegova ruba, gdje se po zaključenju trčanja ili hodanja rastegnem. Do te klupe stignem nakon što se Dubravkinim putem, po spuštanju Streljačkom s Gornjega grada, uspnem do Cmroka i – eh! – tu sam sad gdje mi je i bilo namjerom danas biti!
Da biste šetnju uvodno opisanom i divno zelenilom ovijenom dvokilometarskom stazom zaključili pogledom na Cmrok, s niže točke blago penjuće šljunčane staze morate se popeti na višu. Na razinu Jurjevske ceste i zaključnog joj Cmroka.
Da biste u tom uspjeli, valja vam po šetnji u smjeru jug – sjever, prebroditi i četrdesetak stuba na samom kraju Dubravkina puta. Pobočno ograđene daščanom oplatom i nasute pijeskom i šljunkom, te stube grade veći, rubno uglavljeni komadi sljemenskog kamena.
Stube bi, napose one javne, poput ovih, trebale biti ergonomski dimenzionirane te isprojektirane i izvedene na način da posluže svrsi. Penjanja ili silaženja, dakako, no naše stube Dubravkinog puta, ni nakon dvostrukog uređenja za posljednjeg mandata vladavine pokojnog gradonačelnika, nisu ostvarile svoju svrhu – ugodnog penjanja ili spuštanja. Jednako je i za tri godine vladavine trenutnog gradonačelnika – stube su sve samo ne ono što bi trebale biti. Više su – stuuuuubeee… jer to najčešće i čujete tijekom penjanja ili spuštanja njima – Uuuuuhhh… ili – Aaaaa… – ili ono slobodnije, a znatno češće – J…. vam sve po spisku… ili tako nešto vrlo slično. Ili i groznije.
Zato, odlučite li se uputiti put Cmroka Dubravkinim putem, oboružajte se užetom, klinovima i kopčama. Napose, ako rastom niste dosegli neke visine te su vam donji udovi kraći od prosječnih. Nižim Zagrepčanima (isto je i s onima koji to nisu) visina od ponegdje i četrdesetak centimetara nekih stuba, nerješivom je preprekom. Uvijek se, istina, zubima mogu dohvatit neke od gornjih stuba, ali šteta je zuba.
Ni višim građanima, s problemima u koljenima, kukovima ili drugim važnim zglobovima, ne preporuča se penjanje “stubama” Dubravkina puta, koje svaka zagrebačka kiša učini mrvicu višima jer njihove loše riješene ispune uporno otplavljuju u neželjenim smjerovima. A o razmaku među njima, koji bi morao biti takav da svaku sljedeću stubu lovite drugom nogom, tek bi se dalo govoriti/pisati.
Zato, ako ste i pomislili prošetati tim prirodno uistinu divnim dijelom centra Zagreba te razgledati tih 68 uvodno opisanih sijalica “koje ne isijavaju svjetlost u nebo”, vodite računa o tome da se za stube Dubravkina puta prikladno opremite.
Oboružate, čak, jer i kotrljanjem po eventualno neuspjelom penjanju našim vratolomnim stubama možete ugledati nebo “pošteđeno svjetlosti lampi”.
S tla, napose ako ste leđima na zemlji, nebo je, također, divno. I puno vlastite svjetlosti.
***
želju autorice iscrtala sjajna metkovska reduša Božidarka Brnas, koja je na dostavljenoj joj fotografiji i lampu (nakošenu usljed pada terena, a ne darovitosti autorice!) izravnala…