Ne treba olako i bez borbe “predati” zagrebačke “nama”-e jer one se tako i zovu. Ne zovu se “vama”, već “nama”, i jer od kada su po centru Zagreba zatvoreni svi mogući dućani kojima se osiguravao i olakšavao život građanima, “nama”-e su nama jedine i preostale.
Zato, kada nam otpadne gumb – tu je “nama”, kada nas zebu noge i tražimo kaloriferić – tu je “nama”, za praktično kuhinjsko posuđe – “nama”, za debele čarape – “nama”, za okvire obiteljskih fotografija – “nama”, za plastično cvijeće – “nama”, za dobar usisivač na akciji, opet – “nama”… Za sve potrebno, tu je “nama”.
I da bi nam život bio lakši, iličku i kvatričku poslovnicu “nama”-e ostavite nama, a vama osigurajte štogod drugo. Nama nebitno, a nekom profitabilno. Pritom, pri spomenu tih dviju “nama”, o kojima se posljednjih par dana puno piše, valja i istaknuti par podataka.
Skladno pročišćeni i nad ostakljenim prizemljem gotovo u cijelosti zatvoreni kubus kvatričke “nama”-e projektirali su i od 1964. do 1968. godine i ostvarili abecednim redom navedeni arhitekti Josip Hitil, Slobodan Jovičić i Franjo Kamenski. Ovdje valja dometnuti kako su Jovičić i Hitil (s Ivom Žuljevićem) autori i središnjeg zagrebačkog nebodera s prolazom na Trgu bana Josipa Jelačića s kraja 1950-ih godina – čisto da se zna “o kome govorimo”! Ta dojmljiva uglovnica na adresi Kvaternikov trg 5/Nemčićeva 1-3 do dana današnjeg nije mijenjala namjenu, a poradi uspjelog oblikovanja bila je “metom” i nekim uspjelim intervencijama iz povijesti naše suvremene umjetnosti. Istaknutija je ona novotendencijaška kompjutorski generirane svjetlosne instalacije Vladimira Bonačića iz 1969. godine na njezinu zapadnom pročelju, koja je kasnije uklonjena, no zgrada se i po nekim naknadnim intervenicijama ipak očuvala u poprilično dobrom stanju.
Povijest pak iličke “nama”-e, predstavljamo sažetim citatom s vrijedne stranice Grada Zagreba – “Arhitektura Zagreba”: Nekadašnji hotel Emanuela Pristera „K caru Austrianskomu“ u Ilici 4 nastao je 1865. godine pregradnjom jednokatne kuće prema projektu Franje Kleina. O izgledu pročelja zgrade Szabo je napisao:［…］”te zanimljive fasade, gdje su se pomiješali ostaci onog pseudoromanskog s tzv. maurskim i s renesansom.”¹ Hotel je 1889. prešao u vlasništvo trgovačke tvrtke Kastner & Ӧhler, koja ga je dala u najam i poslovao je sve do kraja 1911. godine. Prema projektu Ignjata Fischera hotel je pregrađen 1914./1915. u modernu robnu kuću. Najveće promjene na robnoj kući izvedene su 1928. godine, kada su prema projektu Alfreda Kellera iz 1926. nadograđeni treći i četvrti kat, a pročelje je dobilo današnji izgled u stilu art-décoa. Od 1945. robna kuća nosi naziv Na-Ma. (Izvor: ¹Snješka Knežević -1, 2012:72)
Ukratko, ta je “nama” u trgovačkoj namjeni robne kuće od 1915. godinice! A 2028. godine bismo proslavili stogodišnjicu njezine rekonstrukcije, dogradnje, preuređenja i pročeljnog “oblačenja” u znani nam i mili “čipkasti” plašt!
Izvorne vlasnike robne kuće, austrijski Kastner & Ӧhler, također bi valjalo upitati što misle, o koječemu vezanom uz tu nekretninu, koja bi sada, izgleda, mogla izgubiti i stoljetnu namjenu te postati tko zna što.
Neupućenima u pojmove i kategorizacije kulturnih dobara u Hrvata, ovim važnim, nažalost, ugrožavajućim povodom iznosi se kratko objašnjenje.
Pojednostavljenim rječnikom, postoji materijalna i nematerijalna baština. Pritom materijalna kulturna dobra mogu biti pokretna i nepokretna. Poopćeno govoreći, pokretna su ona koja možemo “pokrenut” – slike, skulpture i slično, a nepokretna, istom logikom, ona koja ne možemo “pokrenut” – arhitektura, na primjer.
Nažalost, mi nerijetko dokazujemo da se naša baštinjena arhitektura ipak može “kretat”, na žalost svih nas, najčešće unazad. Na gore, narušenije, ugroženije… No, to je sad neka druga prevažna tema, ovom današnjem tekstu ipak sporedna.
Nit da su pojedinačno zaštićene, predmetne dvije građevine “nama”, s nama kakvi jesmo, vjerojatno, opstale ne bi. No one i nisu pod pojedinačnom zaštitom. Ne treba ni biti sve pod pojedinačnom zaštitom jer i nije sve za upis u Registar kulturnih dobara, niti se isključivo tim instrumentom treba braniti vrijedno. Postoje brojna arhitektonska ostvarenja neizmjerne prostorne i ambijentalne važnosti koja nisu i za pojedinačnu zaštitu, no to ne znači da s njima možemo i smijemo postupati kako smo mi to već navikli. Svojevoljno, bahato, nemilosrdno, pogubno… Ne, svakako treba ponovno uvesti, ali i uvažavati važnu kategoriju ambijentalnih vrijednosti, u koje se ni pod koju cijenu ne bi smjelo dirati, ni zadirati. Jer, ne zavaravajmo se, pogubnosti u našem ludom društvu nisu pošteđena nit pojedinačno zaštićena kulturna dobra, pa se ne treba ni truditi Registar kulturnih dobara i dodatno puniti. Samo da bismo nešto što smatramo vrijednim “zaštitili”. Od nas samih, dakako.
Nematerijalna kulturna baština ono je važno po pitanju naših dviju “nama”! Jer nematerijalnim dobrom može biti proglašen i kolač, i običaj, pa i – namjena. E, tu smo sada gdje imamo tijesta za “tiještenje”. Namjena obiju naših predmetnih “nama” očuvana je čak 55, odnosno 99 godina, i to je ono što svakako treba zaštititi. Jer je moguće i nužno! Da kod nas nešto potraje pola stoljeće ili stoljeće čak! Nevjerojatno zvuči i nama, pa bi trebalo i tim nekim – vama!
Namjenu naših na-rodnih ma-gazina, koji su uporno služili narodu tolika vremena, treba zaštiti. Kako to već konzervatori znaju – izanalizirati, valorizirati, kategorizirati i – zaštititi. Kada se Registrom možemo hvaliti i raznim nematerijalnim kulturnim dobrima poput, na primjer, slastica, valja zaštititi i namjenu građevina koje narodu/građanima osiguravaju pribavljanje svih alata nužnih za njihovu izradu. I slastica i koječeg drugog…
Toliko pred Novu godinu, a sada uzimam par tjedana odmora….
Neka je sretna i “nama”!