Arhitektura i ..., Putovanja

NOVI YORK, NOVI YORK…

NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…
NOVI YORK, NOVI YORK…

Šetala sam, šetala i šetala…

Nakon pet godina ponovno sam se našla u New Yorku, pa ispada da sam u redovitim petogodišnjim ciklusima u tom gradu koji svakim novim dolaskom djeluje malo drugačiji. Ovoga puta u cijelosti me obuzela njegova izmijenjena zapadna obala, koja mi se sada čini najuređenijim dijelom Manhattana. Sličan osjećaj imala sam i pri jednom od davnijih razgleda Berlina, kada me fascinirao upravo njegov “zaostali” istočni dio, koji je po ulaganju golemih financijskih sredstava postao i privlačnijim od onog “modernijeg” zapadnog. Tako mi se i nekoć najneuređeniji i najneatraktivnij dio slavnoga otoka sada predstavio najljepšim mogućim. Svakojakih je ondje urbanističkih i arhitektonskih čuda i tko u svjetskim arhitektonskim razmjerima vrijedi, ostavio je traga baš tu. Zato Hudson Yards, fascinantni poslovno-stambeni dio zapadne strane Midtowna, danas predstavlja nezaobilaznu stavku svakom zainteresiranom za uređen prostor, dojmljivu arhitekturu, uspjelu hortikulturu, komunalnu infrastrukturu i kulturu, dakako. Jer u uređenim društvima uspjelu arhitekturu prate i jednako uspjele javne plastike, manifestacije, društvena zbivanja… Da, da.

Kao i uvijek do sada, prije putovanja sam proučila sve preporuke arhitektonskih portala, stranica i sličnog te napravila plan puta, a kako sam na putovanjima u hodaniji uglavnom usamljena, pazim da opasnije ili problematičnije dijelove gradova ne obilazim sama. Stoga sam Harlem i obišla s mužem koji je tog dana bio oslobođen kongresnih obveza. Na putu do tamo u njujorškom metrou / NYC Subway-u svjedočili smo i ponekom štakorčiću, ali i živopisnom policijskom izvlačenju jednoga od putnika koji se jako protivio razgovoru s policijom. Policajaca ne manjka. Ljubazni su te rado pomažu i izgubljenim gostima grada pa se ondje ne čeka dugo na njihov dolazak. Par “Help!-Help!”-ova i eto njih učas! Kako i treba biti.

U Harlemu smo, međutim, gdje ih se može vidjeti na gotovo svakom uglu, ipak ostali kratko. “Fotnuli” smo BIG-ovu The Smile Residence utopljenu u jednolične i uglavnom sumorne višestambene ciglene gradnje iz 1960-ih i kasnijih godina, uzvratili smješkom njezinu izvijenu pročelju i trknuli natrag u okrilje podzemne željeznice. Danska Bjarke Ingels Group autorom je i piramidalne VIA zgradurine na zapadnoj 57. ulici. Koja, premda golema, također mami osmjehe.

Sve je ophodano, pa i High-Line, kilomatarska arhitektonski-hortikulturno uređena staza na trasi stare željeznice zapadne strane Manhattana uz koju se nižu sama stambena i poslovna arhitektonska remek-djela. Tako sa samo metar-dva udaljenosti, naguzite li se malo jače s te uzdignute šetnjice, dodirujete terase zgrada, poput, na primjer, i one “spejsšatlovske” – kako ju je jedna turistkinja u prolazu imenovala – pokojne Zahe Hadid i njezinih itekako živahnih suradnika. Oduševljava taj novi poslovno-stambeni predio, napose potezom gusto posađenog zelenila s brezama pod čijim se krošnjama ugodno šetate njegovim sjajnim pješačkim potezom obilježenim i konzerviranim pragovima stare industrijske željeznice. Obližnji, stubišnim krakovima skulpturalno razigrani i uglancano čelični, vidikovac Vessel Thomasa Heatherwicka na Hudson Yardu privremeno je zatvoren jer se, navodno, pokazao mio i onima kojima sam život mio nije.

U nedalekom “mjehuru”, nalik golemoj živi razbijena termometra, iz podnožja Herzog & de Meuronove vitke i razigrane stambene vertikale, bolje da se ne ogledate. Osim ako ste anoreksično mršavi. Onda vam je dozvoljeno.

Kako oduševljava Hudson Yard, jednako je i s Brooklynskim priobaljem u blizini slavnog mosta. Ondje se ne propušta divno restauriran, rekonstruiran, raznoliko prenamijenjen i sjajno uređen prostor St. Ann’s Warehouse-a. Industrijska arhitektura… Ah! Što se od nje sve načiniti može… To je ono čega i u nas još ponegdje ima, u tragovima, bar, no s čime naše vlasti ne znaju načiniti ama baš ništa. Da je drugima naših Gredelja, Zagrepčanki i inoga, ostali bi očuvani, a ispunjeni životom i mladošću. Možda da se plati koja dnevnica zaposlenicima gradskih uprava pa da se štogod konkretno “kopi-pejsta”?  Ne treba izmišljati tople vode kada su one već odavna izmišljene i dorađene.

Nedaleko mosta položena je i ostakljena “kutijica za nakit” Jean Nouvelova plašta starog vrtuljka. Onog pravog-pravcatog, s glazbom i konjićima. Jean’s Carousel! Suprug se nije dao nagovorit na uzjahivanje jer je nakon dvadesetak tisuća koraka bio “umoran ko konj!” Kilometarske obalne šetnje istočnom obalom i nasuprotnom im obalom Long Islanda ozelenjene su, komunalno fantastično opremljene, čak i ljuljačkama, ležaljkama i spravama s kojih se odreda pružaju fantastične vizure na “onu drugu stranu”. I niste u stanju odlučiti se koja vam je od svih tih strana bolja.

I nakon stotina odhodanih kilometara/milja i pretrpljene boli u izvijenim vratovima, od svih soliternih čuda – starih, mlađih, suvremenih – Mies van der Roheova (& Johnsonova&…) Ijepotica iz 1958. godine osvaja “Rim-Tim-Tagi-Dim” nagradu publike (konzervatora i neurokirurga). Zgrada Seagram i njezinih 157 metara čistoce / proporcije / mjere / detalja / profinjenosti oduševljava. S manje se ne griješi. Definitivno je tomu tako.

Nekoliko večeri u restoranu Primola našeg prijatelja Labinjanina Đulijana – divota! Rezervirajte mjesto tamo, pa možda ugledate i Woody Allena ili Denzela Washingtona, ili, pak, neku od živućih NY Five arhitektonskih legendi… Ili nekog od svojih zemljaka, koji znaju što i kako valja jesti.

Nekoliko predstava u Broadwayskim kazalištima iz kojih se po suputnikovu hrkanju, srećom pridruženom glasanju drugih umornih njujorških posjetitelja, ponekad valjalo i udaljiti. Nekoliko dana po muzejima. MOMA, MET, New Whitney Museum, Guggenheim  “Jednooki” The Met Breuer muzej moderne i suvremene umjetnosti na Madison aveniji arhitekta Marcela Breuera trajno je, nažalost, zatvoren, a Kolekcija Frick, srećom, samo privremeno. I New Museum je pod dogradnjom i privremeno zatvoren, no isplati se tu “izmaknutu” SANAA-inu arhitekturu poviriti, pa taman i samo izvana. I tako postanete i ostanete malo bogatiji. Krasni postavi i skupe ulaznice. Poskupjelo je zapravo sve. Jako je poskupjelo.

A gradi se nevjerojatno puno, pa se puno toga i stručno obišlo. Čitav grad je gradilište. Zamjenske gradnje, zamjenske gradnje, zamjenske gradnje… Interpolacije, interpolacije, interpolacije… Sve lošije, osrednje, pa ponegdje i bolje, smjenjuje se novom arhitekturom, no realizacije na Manhattanu rezervirane su isključivo za najmoćnija arhitektonska imena. Tu nema šale. Ondašnju koncentraciju moći prati i koncentrat arhitektonske kvalitete i nema improvizacija.

Njujorčani su i nadalje ljubazni i susretljivi. Većinom. One koji se ne bi pokazali takvima, uvijek možete počastiti dokraja im nepoznatim, a vama tako olakšavajućim riječima. Ili bar njihovim kraticama. Nagledali smo se, nažalost, i beskućnika kojima u tom gradu nije dobro i o kojima, izgleda, baš nitko ne brine te im je postelja karton, a plahta stara novina.

Central Park – uređen, zelen i bujan, sa životinjicama koje se ne libe jesti vam iz ruku, a uza nj i nadalje prostori elitnog stanovanja i rada. Ordinacije uglednih liječnika, stomatologa, rezidencije bankara, poslovnjaka, glazbenika i drugih vrhunskih umjetnika… Zahvaljujući prijateljima, neke od tih kuća smo i posjetili. Pa kroz njihove prozore ugledali i kojekakve divote iz susjednih im vrtova. I ponekog mislioca, čak. Ne nekog živog i dosadnog filozofa, već baš Rodinovog, na primjer. Originalnog. Kako zamišljeno sjedi. Kao da je na zahodskoj školjci. Ali nije.

A kad smo već kod školjki, ne mogu se, kako to i inače pri opisima svojih putešestvija redovito činim, ne osvrnuti na gradske zahode.

Njujorški su zahodi besplatni. Čisti su i uredni. No, ne volim njihove školjke. Ne morske – koje volim i kojih sam se, zapečenih, i ovoga puta kod Đulijana najela – već one zahodske. Mrzim te školjke koje su poput malih bazenčića ispunjene vodom stajačicom, koja vas, nevezano što ste nad njom počinili, redovito pošprica. Trpajući gomile toaletnog papira za upijanje sve te zrcaleće vode pokušala sam izići na kraj s tom nevoljom, no onda sam prouzročila i veće probleme. Pa se ono “Sluuurp!” pri povlačenju vode više nije čulo. A to nije dobro! Svakako je bolje da “Slurp!” bruji, no da ne bruji! Zapamtite što sam vam rekla/napisala, sjetit ćete me se kad-tad.

Mislim, zaključno, da je prava šteta ne slati me češće na daleka putovanja. Ta tko bi vas drugi tako nesebično, a osebujno uputio u sve tajne nepoznatih vam mjesta? Ili možda i nekih dobro vam poznatih, koja po mojim opisima ponovno neodoljivo privlače? Ha?

Podijeli: