Kao arhitektica i konzervatorica te dugogodišnja djelatnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, osjećam potrebu iznijeti svoje stručno mišljenje o jednoj vrlo osjetljivoj temi. Riječ je o situaciji vezanoj uz groblje Mirogoj, o proceduri koja je prethodila odabiru grobnog mjesta za pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, te naposljetku i o razlogu zbog kojega je njegovo grobnica tako dugo bez nadgrobnog spomenika.
Prema mojem stručnom mišljenju bivši gradonačelnik Zagreba Milan Bandić nije sahranjen prema urednoj i zakonitoj proceduri jer se mjesto njegova ukopa ne nalazi unutar granica nijednog mirogojskog grobnog polja na kojemu bi ukapanje pokojnika bilo dozvoljeno. Sahranjen je unutar površine koja je od širenja Mirogoja na noviji sjeverni dio parterno obrubljivala vanjski zaobljeni segment sjevernih arkada Bolleova remek-djela. Riječ je o zelenoj površini koja je u jednom ranijem povijesnom razdoblju bila čak i izasfaltirana te kao takva nikada nije bila dijelom ni jednog grobnog polja.
U zahtjevu Gradskih groblja za zasnivanje dvaju grobnih mjesta podnesenom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u tekstualnom je dijelu protivno činjeničnom stanju i službenim situacijskim kartama groblja napisano kako se planirana grobna mjesta (standardnih gabarita grobnice za šest ukopnih mjesta) zasnivaju na već postojećem grobnom polju 112A. Međutim, u naravi su ta dva grobna mjesta od zapadne granice susjednog grobnog polja 112A udaljena dvadesetak metara. Sjeverno polje 112A odvojeno je od tih grobnih mjesta stazom pa ona nisu ni njegovim dijelom. Uostalom, karte ne lažu i na njima je jasno vidljivo što je u trenutku podnošenja zahtjeva bila stvarna namjena svih tih površina.
Karta je Gradskih groblja naknadno nezakonito izmijenjena pa današnja situacija, naravno, izgleda drugačije od one u trenutku podnošenja zahtjeva.
Temeljni problem akcije osiguravanja mjesta ukopa bivšeg gradonačelnika, i to baš na mjestu koje nikada nije bilo predviđeno za tu namjenu, leži u činjenici što za nju nije bio osiguran osnovni preduvjet – ishođenje odobrenja za prenamjenu dijela mirogojskih površina. Kao i za sve druge radnje na zaštićenom kulturnom dobru, prije svega je bilo potrebno ishoditi prethodno odobrenje Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležnog konzervatorskog tijela. Međutim, Zavod od Zagrebačkog holdinga – Podružnice Gradska groblja nikada nije zaprimio zahtjev za odobrenje prenamjene zelene površine u područje predviđeno za ukope, pa na njega nije ni mogao odgovoriti. A da je od Zavoda to i bilo zatraženo, isti ne bi mogao odgovoriti nikako drugačije nego odbijenicom. Preskočivši, dakle, taj nužni prvi proceduralni korak, Gradska groblja su po podnošenju zahtjeva za zasnivanje grobnih mjesta, koji je bio ispunjenog netočnim lokacijskim podacima, od Zavoda ishodila dozvolu za zasnivanje grobnih mjesta na lokaciji koja prethodno nije prenamijenjena u mjesto za ukope.
Procedura je ispreskakana, a “pogreške” su načinjene jer se na drugi način ne bi moglo ostvariti ono što se naumilo. Treba, međutim, podsjetiti da su to bili dani završetka vladavine jednog dugogodišnjeg gradonačelnika, no ne i kraja vladavine i načina vladanja nekih njegovih vodećih ljudi, naviklih raditi kako im se prohtije. Jer su mogli što su htjeli. Jer im se dugo omogućavalo postupati tako. Vjerojatno se dan po gradonačelnikovoj smrti u potrazi za prihvatljivim mjestom ukopa grupa gradskih moćnika prošetala Mirogojem, te je pri uočavanju prvog većeg slobodnog ozelenjenog prostora u blizini arkada svoj obilazak zaključila jednim – Ovdje!
Pritom vjerojatno ni na tren nisu pomislili da rade nešto loše, da ne bi smjeli tako, da bi im zamisao mogla biti nelegalna jer se na Mirogoju ne ukapa kako se kome prohtije ili svidi. Jer Mirogoj nije njihov. Mirogoj je groblje svih građana i njihovih pokojnika već gotovo stoljeće i pol, pri čemu valja istaknuti kako mu je upravo jučer bio 146. rođendan. I ovisi o nama koji smo još uvijek tu. Mi moramo brinuti za one koji su nas napustili i za njihovo dostojanstvo. U odabranoj lokaciji grobnice za pokojnog gradonačelnika reprezentativnosti i dostojanstva nema, no svojevolje i bezobzirnosti ima napretek. Najgore je što sam uvjerena, jer sam ga osobno poznavala, da on sam vjerojatno nikad ne bi odabrao baš tu poziciju za ukop – mjesto nejasnih granica, pod zidinama “izvan groblja” i na urbanističkom križanju grobljanskih puteva.
I nova vlast je, nakon što je upućena u pojedinosti ovoga slučaja, istinu samo trebala izložiti javnosti i objasniti zašto, među ostalim, nije moguće udovoljiti zahtjevu obitelji pokojnoga gradonačelnika za postavljanje nadgrobnog spomenika. Možda bi ta istina razljutila štovatelje lika i djela pokojnika, no istina je istina. Istina ponekad zaboli, ali uvijek rezultira čistim računima. U protivnom se problemi samo množe, a zapetljavanjima više nema kraja. Međutim, nova vlast je davanjem prava korištenja grobnog mjesta obitelji pokojnika i odobravanjem izvedbe nadgrobnog spomenika amenovala nelegalno postupanje svojih prethodnika.
Moram, doduše, konstatirati kako neupitno ima i snažne simbolike u samoj lokaciji toga posljednjeg počivališta. Sam način pribave lokacije za grobnicu proveden je nažalost dobro nam poznatim dugogodišnjim nepoštivanjem zakona i procedura, što je usput rezultiralo i nestankom dijela mirogojskih zelenih površina. Kao što je za vrijeme dugogodišnje vladavine pokojnoga gradonačelnika nastradalo i puno vrjednijih zelenih površina našega glavnog grada. A ako bi se ovakvo postupanje nastavilo, otvara se i logično pitanje – Što ako se i drugi moćnici grada Zagreba odluče ukapati gdje im se prohtije?
No, ukazuje ta grobnica na još nešto bitno. Neki od bliskih suradnika pokojnoga gradonačelnika bahati su i nemarni ljudi, koji mu ni po pitanju odabira posljednjeg počivališta nisu učinili dobro. Jer kako mrtve treba pustiti da počivaju u miru, tako i njihove obitelji treba čuvati teških i neugodnih situacija. I naposljetku, bude li nadgrobni spomenik uistinu izrađivao profesor Marijan Hržić, biti će to nesumnjivo lijep i dojmljiv rad renomiranog zagrebačkog arhitekta, no pozicioniranje tog spomenika trebalo je planirati isključivo na zakonito osiguranom grobnom mjestu.
Razumijem da je i novim garniturama nadležnih gradskih ureda ova situacija neugodna, no s obzirom da oni za nju nisu krivi, neshvatljivo mi je zašto je svojim postupcima legaliziraju i tako dio krivnje preuzimaju i na se. Vjerujem da bi obrazloženje svojih postupaka prvenstveno trebali dati oni koji su hladnokrvno i mirno, kao da se radi o njihovom osobnom povrtnjaku u vrtu, a ne o zaštićenom gradskom groblju, nelegalno prenamijenili jedan njegov dio. Zato jer njihovi postupci muče nas žive, a najviše one koji su po smjeni vlasti u Zagrebu očekivali drugačije i bolje postupanje. Čitavo naše društvo koje se redovito kune u zakone i procedure upravo je na ovom slučaju palo na ispitu iz poštenja te dokazalo svoju ružnu osobinu – licemjerje.
Pokojnik neka počiva u miru, a neka ovaj slučaj bude posljednjim takvim kojem smo svjedočili jer grobna mjesta ne bi smjela izazivati prijepore i bacati mračne sjene. Na žive i na mrtve.