Za moje mladosti, pa i kasnije, oko mene je uvijek bila bar koja prijateljica istog imena. Imenjakinja. Tako je i tijekom studentskih dana uza me, od prvog dana vježbi iz Nacrtne geometrije, bila jedna Zrinka. Pardon, bilo je više Zrinki tada na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, no s jednom od njih, atraktivnom i vječno nasmijanom crnkom, družila sam se svakodnevno.
Tanja, Hrupec, Zrinka i Zrinka bili su timom koji se otprve prepoznao. Našoj muškarčini Hrupec nije bilo ime, već prezime, no zvonkim imenom ga ionako nitko zvao nije. Tu je bila i Helena, Kiki, Slaven…, no prvu bazu zatvorenog i uvijek na zezanciju spremnog kružoka činila je četvorka – THZZ. Ta kratica možda vuče na neko hrvatsko osiguravajuće društvo, no naše društvance je i osiguravalo puno. Smijeha, razumijevanja, pomaganja, uskakanja…
I baš te Zrinke prisjetila sam se i neki dan, tijekom obilaska zbirke slikarstva 19. i 20. stoljeća u njujorškom Metropolitan muzeju. I odmah sam prasnula u smijeh. Postoje ti neki ljudi, na koje i sama pomisao izazove osmjeh, a ponekad i grohotan smijeh. Ja ih, srećom, imam puno takvih. Ja sam jedna blagoslovljena plavuša.
Kako god, od svakojakih već viđenih i neviđenih ljepota, jedna me, dosad mi nepoznata, priljubila uz (jedan) njujorški zid i podsjetila na (jedno) studentsko popodne u kući mojih roditelja u Zagrebu.
Helena, Zrinka i ja, također, dakako, isto Zrinka, u mojoj smo sobi nešto dosadno iscrtavale, a za to se vrijeme moja mama družila s Heleninom mamom Silvom koja ju je to popodne posjetila.
Zrinku crnku i mene plavojku – jednakih visina, podjednakih težina te sličnih oblina i odjevnog stila – kolege su zvali negativom. Ne znam koja od nas je pritom razvijanjem iz negativa postajala pozitivom, no to sada nije ni bitno. To popodne, dok smo u kuhinji žvakale neki od prefinih kolača moje mame, teta Silva se dohvatila Zrinkine debele pletenice koja joj se klatila nad leđima i udivljeno je hvalila pregustu, katranski crnu kosu. Komentarom kako bi i u starom Rimu za njezinom kosom žene “kose čupale”, izazvala je Zrinkin komentar – Ja i mislim da sam jednom davno bila rimskom patricijkom. Uvijek su mi se sviđali rimski nakit, odjeća, njihove vile…
Naše grupno – Hihihihi…, prekinuo je komentar moje tvrdoglavo optimistične mame Marije – Ja sam sigurna da bi u ono doba moje mjesto bilo u kuhinji neke od tih patricijskih vila…
-U kuhinji, teta Marija?
-Da, u kuhinji! Gulila bih krumpire.
-Krumpire???
-Da, gomile krumpira…
Prošlo je od tadašnjeg smijeha i četvrt stoljeća, kadli ja na skroz drugoj strani svijeta ugledam jednu sliku.
Njih tri.
U slatkim crvenim haljinicama.
Krajnje posvećene poslu – guljenju krumpira.
I pritom me srednja od njih, lijepim profilom prignute glavice, neodoljivo podsjeti na koga?
Baš na moju mamu. Koja je, vjerojatno, znatno kasnije od svoje rimske faze, imala i onu flamansku, u kojoj je, također, gulila krumpire.
Jedino ja sam se glasno cerekala pred tim krasnim, živopisnim i koloristički primamljivim uljem na platnu. Toliko da su me i prolaznici već čudno pogledavali. Pa sam se od njeg teškom mukom odvojila, no ovim je blogićem ovjekovječujem.
Malu Mariju.
S najduljim komadom oguljene kore.
Krumpira.
Tri sestre, 1896.
ulje na platnu iz privatne zbirke
Leon Frédéric (Bruxelles, 1856. – 1940., Bruxelles)
Muzej Metropolitan / NY