Vezano uz recentno preventivno štićenje naše omiljene gradske “nama”-e, kojoj smo se ovim blogom već i detaljnije posvetili, istaknimo par činjenica…
Gotovo posvuda provlače se pogrešni naslovi.
Ta naša ilička “nama” preventivnim štićenjem ne postaje kulturnim dobrom, već se u svojim granicama stavlja pod mjere preventivne zaštite koje imaju svoj rok trajanja. Dugo je taj rok vrijedio tri, a danas on traje četiri godine.
I neko je dobro preventivno zaštićeno sve dok se na Povjerenstvu za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske – a na prijedlog rješenja izrađenog od nadležnog konzervatorskog tijela, koje u ovom slučaju predstavlja Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode – ne utvrdi da to predmnijevano dobro ima i svojstva kulturnog dobra, tj. dok se ne usvoji prijedlog njegove pojedinačne zaštite. I upis u listu Registra kulturnih dobara naše zemlje.
Takvi se prijedlozi uobičajeno usvajaju za sva naša vrijedna baštinjena dobra, za koja se utvrdi da posjeduju svojstva kulturnog dobra, no, mnogi budu i odbijeni jer nije sve i za pojedinačnu zaštitu. To, naravno, ne znači da smo s takvim vrijednim, no ne i pojedinačno zaštićenim, baštinjenim slojevima slobodni činiti što nam drago. A-a! Ali to je sad neka druga važna tema…
Preventive se donose učas, moguće i u jednom danu, a često upravo onda kada se ono za što mislimo da je vrijedno i pojedinačne zaštite nađe pred ugrozom.
Tek tada počinje pravi konzervatorski posao.
Treba istražiti, izelaborirati i dokazati predmnijevanje.
Kada vrijedne slojeve štitimo na vrijeme, nema potrebe za preventivnim zaštitama, dakako, no zaštita kulturnih dobara trajan je proces i puno toga za zaštitu je još pred nama.
I dalje mislim da je po pitanju naše iličke “nama”-e namjena ono što bi, kao povijesno i društveno vrijedno, moglo biti proglašeno nematerijalnim kulturnim dobrom. Utvrđivanje svojstva nepokretnog kulturnog dobra za samu građevinu bilo bi puno teže. Više je razloga tom mom uvjerenju, ali i to je neka druga važna tema…
Zaključno, nadajmo se kako će naši nadležni konzervatori u ovom predmetu biti uspješni, a kako u našem gradskom Zavodu ima i sjajnih ljudi koji svoj posao znaju jako dobro odrađivati, ne treba brinuti. Samo ih treba pustiti da ga rade na miru. Bez pritisaka i neugodnosti.
Struku treba pustiti da “strukira”.
Kada to usvojimo, možda nam i krenu bolji dani.