Bliži se Uskrs.
U dalmatinskim obiteljima to je i vrijeme izrade sirnica. Pinca ili pogača, kako taj tradicionalni kolač/kruh nazivaju u Dalmaciji, Hrvatskom primorju ili Istri.
Priprema se, dakako, i u kontinentalnim krajevima, no meni se čini da je dalmatinska sirnica najbolja. Mislim da to ima neke veze i s tim što sam rođena Dalmatinka. Možda i ne. Možda bih i da sam rođena Istrijanka, najviše voljela baš dalmatinsku sirnicu. Nebitno…
Moja moma i ja sirnice radimo prema receptu “Ante Šporkoga”. U pitanju je, dakle, jedan Ante, koji nije bio šporak/prljav ili nešto tako, ali su ga tako zvali, a čija je žena radila najbolje sirnice. Njezina smo se čudesna recepta u jednom trenutku dočepale i nas dvije i otada uživamo u “Šporkim sirnicama”. Recept vam neću priložit. Barem ne ove godine. Ali ću vam zato, velikodušna kakva jesam, približiti proceduru izrade tih čudesnih kruholikih slastica koja ovisi o par važnih detalja. Poput domaćih jaja, na primjer. Što žuća jaja, žuće su i sirnice.
Moji sinovi jako vole taj mercedesoliki kolač kojem se vrh prije pečenja škarama izrezuje u obliku trokrake zvijezde te potom premazuje žumanjkom i posipa krupnijim komadima razlomljenih kockica šećera. Mljac!
Premda je ta neodoljiva crtica već objavljena u mojoj prošlogodišnjoj knjizi crtica, naziva, dakako, “Crtice”, ponavljam je i ovdje jer onih prekonekoliko stotina kupaca te knjige sigurno neće zamjeriti. Originalni naziv te postpotresne kovidaške crtice, nastale za vrijeme duljeg boravka mojih roditelja u našem domu, glasio je – Sirnice/Pince, no moj talentirani fejsbuk-prijatelj, hrvatski akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović, automatski ju je preimenovao u – Plince.
Isplati se doznati zašto…
***
P(L)INCE
U proširenoj obitelji tuku se i dižu uskrsne sirnice/pince. I ni za Boga, dok se rade – sa svim toplim sastojcima – do njih ne smije doprijeti hladan zrak. Ni pod prijetnjom smrti. Ne, ne, ne…
Sin X: Aaa, ovdje je prevruće…
Baka: Tako mora bit!
Sin Y: Aaa, pogušit ćemo se svi!
Majka: Nema veze!
Sin Z: Što bi bilo da ulovimo malo zraka?
Baka: Ne! I točka! Ni zrak, ni vjetar im ne smiju blizu!
Kadli, nakon kratke stanke doletje odnekud – A smije li se prdnut u njihovoj blizini? Topli vjetar bi im sigurno godio…
***
Po molbi da ovom tekstu priloži neki svoj rad, Marko mi je poslao jednog neodoljivog Tintilinića. Prikladnog, s punom košaricom jaja.
A kako je dodao i da dotični ima moje (plave) oči, p(l)ince vas danas ne povezuju samo s izradom tradicionalne slastice, već i s jednim plavookim (Zrinkom) Hrvoja Marka Peruzovića.
Sretan Uskrs!