Jednom davno, dok su moji momci još bili malenim dječacima, na ogradi naše obiteljske kuće pod Cmrokom izronilo je jedno veliko „D“. Zapravo, veliko malo – „d“! Od „Dinamo“, naravno, no ovaj tekst nema veze s jučerašnjim srazom, ne, ne…
Na kući žestokog Hajdukovca zaplavljen je grafit koji se ničim nije dao ukloniti sa, srećom, keramičke obloge, pa se i prije nego li se “Bili” vratio doma krenulo u potragu za počiniteljima. Dospjelo se tako i do dvojice momčića iz naše ulice, od kojih je mlađi, na nagovor starijeg, debelim plavim markerom ispisao golemo slovo.
Zanimljivost te priče predstavljale su krajnje različite reakcije njihovih roditelja. Jedan otac, onog starijeg momčića – osmišljača plana i kupca markera, slomio se braneći sina, skrivenog mu iza leđa, tumačeći kako njegov X „to sigurno nije napravio“. Po pitanju upućenom naizgled sramežljivom djetetu uzvraćeno je – Nisam ja!, i otac je odahnuo – Eto! Nije on! Krivac je na drugoj adresi!
Na toj drugoj adresi pronađen je Y, mlađi iz tandema “naših grafitera“, čija je majka po molbi za pomoć u uklanjanju plavog remek-djela reagirala nešto drugačije – Y, jesi li šarao po susjedovu zidu? Po iskrenom – Jesam, jer mi je X dao marker i rekao što da pišemmm…, i prije zaključenja rečenice doletjelo je jedno glasno – pljas! Iznenadnu pljusku zalijepljenu za lijevi obraz popratilo je staloženo – Obuj se, i trk! I ne vraćaj se dok ne poližeš!
Y se bez riječi uputio u radnu akciju te se po neuspjelom pokušaju i vratio s razrjeđivačem kojim je, naposljetku, Dinamo uspio oprat s ograde kuće hajdučke.
Y više nije pisao po kućama. Za X nisam uvjerena u isto.
Velika je i važna uloga roditelja u koječemu pa i u poduci o čuvanju tuđe imovine. Kao svoje, dakako. Y je to usvojio, no mnogi u Zagrebu nisu pa umjetničke i ine talente i frustracije iskazuju baš na tuđem. Zidovima Zagreba, najčešće. Bilo bi zgodno istražiti da li svojim djelima „uljepšavaju“ i svoja obitavališta, no za to bismo trebali znati i tko su to – oni, koje već desetljećima nitko nije u stanju „locirati, identificirati…“ i kazniti za počinjeno. Ako ne njih, onda njihove roditelje jer netko bi trebao odgovarati za golemu štetu grafitiranjem načinjenu našem i ovako teško narušenom gradu. I nemojmo ovdje brkati organiziranu i dozvolama odobrenu uličnu umjetnost kojom su neke rijetke gradske situacije istinski oplemenjene s najobičnijim žvrljotinama kojima su ugrožena gotovo sva pročelja Donjega grada, Gornjega….
Dokraja je zbunjujuća i neobjašnjiva potreba tih naših gradskih “heroja” da unište i baš sva tek obnovljena pročelja, kojih je, nažalost, i ovako poražavajuće malo. Još bi se i razumjela želja za prikrivanjem turobnih i oronulih starih pročelja, većim dijelom pootpadalih, nagriženih, sivih…, koja naš grad približavaju slikama Drugim svjetskim ratom uništene Varšave. Ali, ne! I gotovo sva zagrebačka teškom mukom suvlasnika sufinancirana i obnovljena pročelja redom se uništavaju uvijek istim žvrljotinama, inicijalima, potpisima, bijednim impresijama i sličnim. Nemoguće je, ako se to stvarno želi, ne moći ući u trag autoru ili autorima. Ispisivanje takvih umotvorina iziskuje i neko vrijeme, no u Zagrebu njihove autore, uz marljivost, izgleda resi i moć nevidljivosti. U protivnom, netko bi ih već snimio. Kamere bi, dakako, bile od pomoći, no u gradu bez osigurane i dobro organizirane zaštite građani će i nadalje ostajati oštećeni. Jer ugrožavanje i uništavanje njihove imovine jest golema šteta, za koju, kao i za sve druge štete, netko treba i odgovarati.
Da se za goleme iznose troškova uklanjanja grafita terete i ovršavaju računi počinitelja ili njihovih roditelja, polako bi se stalo na kraj pošasti koja je zavladala našim izgubljenim društvom. Jer, nažalost, kod nas je jedini razumljivi jezik – jezik kazni, no po pitanju grafiterstva ne onih preodgojnih pljuski za koje je odavno kasno, već pravih financijskih šamarčina kojima bi se sanirale velike prouzročene štete.
Za goleme iznose oličenih te samo ponegdje i kvaliteteno rekonstruiranih pročelja suvlasnici ili vlasnici opterećuju se dugotrajnim kreditima. Pa kada jedno jutro, dan-dva ili mjesec-dva od teško zaključenih obnova svojih pročelja, Zagrepčani iziđu na svježi zrak, dožive snažan udar pri upoznavanju s grafitima na njihovu obnovljenu soklu, suterenu ili čak i zabatu. Jer naši grafiteri, osim već istaknute nevidljivosti, dijele i neke druge moći Superjunaka. Oni se pentraju, vješaju, vise naglavačke pa i lete, no, nažalost time građane ne brane od nevolja, već im iste donose. Velik je broj tu i onih bez ikakvih crtačkih ili drugih talenata, razdiranih ljubavnim i drugim bolima, koji tugu ili sreću iskaljuju baš na licu grada. Kulturniji i već dokraja iscrpljeni Zagrepčani ne mogu, dakako, imati razumijevanja za grafiterske patnje naših mladih Werthera i drugih neodogojenaca. Zašto bi itko i imao razumijevanja za one koji im nanose štetu? Koji ne čuvaju tuđe iz jednostavnog razloga što nisu odgojeni ni da čuvaju svoje. Kako bi Zagreb trebali doživljavati svi koji u njemu žive – svojim.
Zato, logično, nesposobnost u rješavanju zabrana i sankcioniranja ispisivanja idiotskih pitanja, frazema ili slika po gradskim pročeljima pristojni Zagrepčani i ne mogu doživjeti drugačije doli – pljuskama. Pljusnutima njihovim životima, kulturi, odgoju i načinu života.
A tako je teško živjeti.