Jedom davno, na samom početku moje osnovne škole, tata je kupio novog “Stojadina”. Bijelog. Mirisalo je na novo to vozilo i bratu i meni se taj plastificirani miris “koji je podsjećao na Trst” sviđao. Nažalost, uskoro se ocu, molbom da mu do Zagorja prenese omanju kacu/posudu kiselog zelja, javio podosta stariji prijatelj. Otac ga nije odbio, pa se jednog dana, po prevrtanju kace, ta vožnja prelila u prijevoz kiselog zelja u gepeku/prtljažniku novog vozila. Ničim, ali baš ničim, smrad tog zelja nije mogao biti istjeran iz te “Stojke”, koja je napose za ljetnih vrućina smrdila “po govnu”. Bljak! Svima nam se u obitelji to nedužno prometalo zamjerilo, a ovdje ga se prisjećam iz jednog posve drugog razloga…
Već dulje nisam – kako to i moji najbliži nazivaju – “kritičarila”, no ovo i nije ubičajena kritika, više je vapaj za suvislim odgovorima na neka pitanja, tipa – Zašto, pobogu? Ili – Čemu?
Na samom početku, moram priznati kako me nesnalaženje s nekim neto ostvarenim zagrebačkim eksterijerima pomalo i zabavilo. Vjerojatno iz razloga što su isti slično “zatravili” i mnoge druge – s čijim sam se kolektivnim nesnalaženjima, naravno, utren prepoznala – u tom se zbunjitisu ne osjećam usamljenom.
Naravno da je u ovom uratku ponovno riječ o Zagrebu i njegovom trenutnom stanju/nestanju, no advent je i ne pada mi na pamet polemizirati oko stvari oko kojih se to ne isplati. Mnogi se i neće složiti s mojim mišljenjima, no sav čar našeg življenja i preživljavanja i počiva baš u našim različitostima – ukusa, svjetonazora, poimanja, stavova te koječega drugog, dakako.
No ono što me zbunjuje, pa u stručnom pogledu ponekad i u očaj baca, ovješeno je po licu našeg grada i znatno prije ovog adventa, s kojim se naposljetku uspješno stopilo u dojmu posvemašnje improvizacije. Projekti Ilica: Q’ART ili pak Artupunktura – platforma za umjetnost i kulturu pokrenuta na inicijativu Turističke zajednice grada Zagreba – ponekad rezultiraju i kvalitetnim umjetničkim akcijama u zagrebačkom centru. Ponekad takve prati logičnost, smislenost, tema kojom je pogođeno u pravi cilj… no, tu su, nažalost, i brojna apsolutno nelogična i besmislena ostvarenja. Nit jasna, nit opravdana, već baš naprotiv, otvorena pitanjima puno bitnijim od pukih estetskih i baš ta su ona na koje bih jednom voljela dobiti i odgovor.
Približit ću se danas samo jednoj od takvih situacija, koja se, nažalost, vezuje i uz samo srce našeg voljenog glavnog grada, s kojim ponekad postupamo kao da nije ni naš, a ni voljen. Riječ je o golemim plakatima/fotografijama ovješenima po pročeljima njegova centra, no ovom prilikom posvećujem se onima montiranim po uličnom pročelju Ilice 8.
A o Ilici 8 valja, također, štogod doznati.
Zahvaljujući i povjesničaru umjetnosti Kreši Galoviću upoznati smo i sa sažetkom istaknutim u pohvalno osmišljenoj galeriji Grada Zagreba – Arhitektura Zagreba, kojim se navodi da je stambena zgrada u Ilici 8 preuređena 1936. godine prema projektu Stjepana Hribara i Ivana Velikonje. U dvorištu te kuće već je u prvoj polovici 19. stoljeća bilo “Dijanino kupalište”, tada najmodernije i najelegantnije u Zagrebu. Ne govore ti podaci samo u prilog tomu da su se Zagrepčani i pred dvjestotinjak godina znali i okupati/oprati/saprati/podaprati…, već isti dokazuju i povijesnu važnost te središnje gradske lokacije. Onima koji poznaju povijest hrvatske arhitekture, imena su arhitekata Hribara i Velikonje važna. Razlog tomu lijepo se iščitava i na predmetnom uličnom plaštu, pročišćeno i skladno riješenom baš od tog arhitektonskog dvojca, a od kojih se jednomu i danas detaljnije posvećujemo.
Hribarov golem arhitektonsko-urbanistički opus obilježavaju i činjenice – koje smo, pak, zahvaljujući radovima neprežaljenog arhitekta Tomislava Premerla, također u mogućnosti sažeto iznijeti – da je, među ostalim, bio i voditeljem Gradskog odjela za regulaciju, da je radio i u Urbanističkom institutu NRH te u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Dok su Hrvatska i Zagreb još znali za urbanizam, dakako. Projektirao je koješta, no ovdje navodim samo neka od ostvarenja koja ukazuju na nevjerojatan raspon njegova talenta, dokazan i u krajnje različitim arhitektonskim poljima. Izradio je 1924.-1925. i projekt za izložbeni paviljon Jugoslavije na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu, te je i uredio njegovu unutrašnjost, kao i unutrašnjost izložbenog paviljona u Barceloni. Bio je jedan od sastavljača podloge i raspisa međunarodnog natječaja za regulacijski plan Zagreba 1930., a od 1932. do 1936. godine sa suradnicima je izradio i generalni regulacijski plan grada, koji je bio osnovom novom urbanom razvoju i temeljem svim kasnijim regulacijama Zagreba. U okviru tog plana 1935. godine izrađen je i konzervatorski regulacijski plan za povijesne dijelove Griča i Kaptola. Brojne javne građevine, višestambene i obiteljske kuće, među kojima su i dvije vile na mojoj divnoj Korčuli, prate i projekti te rješenja sjajnih interijera, poput i onih adaptacije i uređenja Banskih dvora i palače Dverce na Gornjem gradu. Jako-jako-jako važnu opusnu stavku predstavlja i projekt unutarnjeg uređenja naše ljepotice – Kovačićeve crkve sv. Blaža – kojeg je s kiparom Ivom Kerdićem sredinom 1920-ih godina samo manjim dijelom i izveo. O recentnijim intervencijama u interijeru te crkve, kojima sam se pred sedam godina detaljnije bila posvetila u članku za Jutarnji list, nemam snage ni početi iznova pisati. A trebala bih. I hoću, kada skupim dovoljno volje i hrabrosti.
Ne ističem danas tek tako dio Hribarova sjajnog opusa, o kojem bi i inače trebalo znati više, kao i, uostalom, o opusima drugih naših povijesnih i živućih velikana arhitekture. Znalo bi se tako više i o nama samima, a možda bi se i osvijestilo kako se s njihovim nasljeđem smije ili ne smije postupati.
U normalnim, kulturnim i uređenim društvima ne bi se i gotovo četiri godine po potresu Hribarov i Velikonjin plašt – istkan od dvanaest prozorskih osi, središnjeg balkona, te jedanaest okulusa pod vijencem nad njima – ostavio srušenim/razjapljenim/ranjenim… Ne bi. I točka. I ne bi se takav bolno razoren “okitio” plakatima ne znam ni sama čega. Povijesnih prikaza vremena u kojima smo funkcionirali kao društvo? U kojima su naši eksterijeri i interijeri bili uređeni?
Čemu to?
Kako naši današnji gradski mudraci ne vide i ne osvještavaju da takvim akcijama ukazuju isključivo na činjenicu vlastitih nesavjesnih i neodgovornih postupanja s prostorom i njegovim vrijednostima? Zar se uistinu želimo predstavljati zaostalijima no što smo bili pred tih šezdesetak ili sedamdesetak godina?
Nedjelotvornost prikrivati vrijednim arhivskim fotografijama nekadašnjih vrhunski uređenih interijera oplemenjenih djelima Bakića, Murtića… ili pak prikazima sretnih obitelji s njihovim malenim vozilima pred uređenim pročeljima višestambenih zgrada iz 1950-ih ili 1960-ih godina, na kojima, dakako, još nema pozatvaranih lođa, vanjskih klima-jedinica, išaranih grafita… vodi isključivo jednom zaključku. Da danas više ništa ne vrijedimo. I da, osim trivijaliziranjima poniziti i ono malo građanskog što je u našem gradu jedva opstalo, ništa nismo u stanju napraviti kako treba. Ni ta vremena nisu bila jednako sretna po sve, niti je sve bilo idealno kako se danas možda i na fotografijama ovješenim po Ilici 8 čini, no ista su nekim važnim segmentima bila onakva kakva Zagreb već jako dugo ne poznaje – postupanjima kontrolirana, uređena i ujednačena. Kakva bi po pitanjima upravljanja prostorom, naravno, tek trebala biti i danas, toliko desetljeća poslije.
Uistinu ne razumijem što je inicijalnom željom takvih i sličnih nostalgičnih akcija, među koje možemo ubrojati i najnoviju – kićenje jednog starog crvenog Stojadina na adventski “dorađenom” te “segmentima dnevnih boravaka” i filanim visećim mačkicama prepunjenom Mjaulendu u Masarykovoj/Preradovićevoj ulici?
Zagreb mora živjeti, preživjeti i ići naprijed, isključivo ukorak sa svijetom i suvremenošću, ali uz uvažavanje svih baštinjenih slojeva i povijesnih vrijednosti iz kojih je trebalo učiti. Zahvaljujući njima naš glavni grad obilježavao je prepoznatljiv građanski izraz koji se danas iz nekog neobjašnjivog razloga nemilosrdno zatire. Jeftino se poigravati poviješću i nasljeđem jako je opasno jer kada iza većine “umjetničkih” akcija i poteza proviruju pogubne rane i ugroze koje se nisu u stanju sanirati, dojam i ne može biti drugačiji doli posramljujući. Po sve.
Valja se ostaviti jeftinih “eksterijerizacija interijera” ili “interijerizacija eksterijera” (nisam skroz sigurna koja bi od tih dviju čarobnih formulacija bila ispravnija) jer je krajnji čas da se ozbiljno pozabavimo zasebnim i kvalitetnim rješavanjem brojnih zagrebačkih uništenih eksterijera i interijera. Odreda. Krenimo s nešto od Ilice 8 zapadnijom kavanom Corso. Pokraj njezina eksterijera, a o interijeru da i ne govorimo, trebalo bi nas svih odreda biti sram prolaziti.
Zato neka ovaj, dijelom i mačkasti i smokičasti, advent bude posljednji iz niza nemoćnih i nepriličnih. Zadovoljstvo i dobar provod i drugdje se uspješno održavaju i bez neukusnih drečečih ukrasa, preglasne glazbe i nesuvislih sadržaja. Advent ili Došašće je kršćanima vrijeme iščekivanja Rođenja i trebale bi ga, čak i ako mnogima ne znači ništa osim pokušaja dobrog provoda, krojiti mjera, pristojnost i prikladnost. U svemu treba imati mjere, napose u onom važnom većini građana.
Stvar je odluke da se jednom ipak “ploča okrene” na plemenitiju i bolju stranu jer se ova zagrebačka od struganja već bolno izdeformirala. Znali smo i mogli bolje s našim prostorima i arhitekturom, morali bismo biti u stanju ponovno znati i moći, pa da uskoro i izgledom naš grad promiriše po cimetu i drugim čarobnim Božićnim mirodijama. Trenutno, opasno “vuče” na kiselo zelje.