Zašto je nužno ukazivati na važnost kvalitetne produkcije suvremene spomeničke plastike?
Zato jer spomenici koje za sobom ostavljamo ne predstavljaju isključivo sebe ili svoje autore. Ne. Oni govore i o nama, našim dosezima i onom najvažnijem – našem putu. Koji utiremo sebi i nasljednicima, a kada smo ih se već dotakli, izranja pitanje – Čemu učimo djecu?
Kada sam za vrijeme studija na Arhitektonskom faklutetu u Zagrebu sredinom 1990-ih dobila zadatak profesora Šćitarocija da napravim rad na temu – Spomenici i fontane Splita – poprilično sam se naradila. I da nije bilo moga strica, inženjera i zaljubljenika u splitsko nasljeđe, dobrano bih se bila i namučila. Naposljetku, ispao je to rad kojim je moj profesor bio jako zadovoljan, a ja sam pritom pomislila kako projektiranje možda i neće biti mojom isključivom okupacijom. S vremenom se tako i pokazalo te su moj put cementirali istraživanje i zaštita arhitektonske baštine.
Možda i zato danas ovdje uspoređujem dva spomenička rješenja. Jedno staro i jedno novo. Jedno sjajno i jedno loše. Jedno srušeno i jedno netom postavljeno. Najbolnije je pritom što je baš ono staro i srušeno – sjajno, a novo i netom postavljeno – substandardno. S onim sjajnim me za vrijeme doktorskog studija upoznao i povezao, srećom i moj, profesor Zvonko Maković, a s najnovijim sam se splitskim ostvarenjem upoznala zahvaljujući medijskim objavama.
Bolno je, te, istina, i neprimjereno, uspoređivati dva temom, izrazom, opsegom i značenjem nespojiva djela, no kako je o onom, nažalost, srušenom a sjajnom, zahvaljujući recentnoj i uspjeloj umjetničkoj instalaciji/vizualizaciji umjetnika Sandra Đukića, srećom, opet bilo govora, jednostavno – moram. Riječ je, naravno, o Spomeniku pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj, autora Vojina Bakića. Sjajan opus prepun ljepota krunilo je i jedno takvo nevjerojatno, idejno i konstruktivno kompleksno, te i u svim drugim segmentima izuzetno zahtjevno ostvarenje iz 1968 godine. Tu divotu nam, nažalost, četvrt stoljeća kasnije nije srušio nitko drugi, već mi sami. Očigledno se u njezinim zadivljujuće reflektirajućim krivuljama iščitalo koješta pogrešnoga, što je pojedince nagnalo na strašan i poražavajući čin – rušenje.
Nisu spomenici krivci našim bremenitim povijesnim okolnostima i zbiljama, krivi smo si sami, no rušiti zadivljujuće spomeničke dosege, štogod osobno povezivali s njima ili njihovim nazivljem, mogu samo divljaci. Jer ono iz čega će o prostoru, umjetnosti, kulturi i koječemu drugom važnom o svome vlastitom narodu učiti naša djeca, upravo su i spomenici koji ih okružuju. A što ih to točno recentnijega okružuje? Koliki je broj onih uspjelih? Onih kojima se možemo podičiti, a da prolazeći pored njih ne pognemo glavu?
Kao da se neka retro-patinirana figurativna infekcija širi Hrvatskom posljednjih godina/desetljeća, pa uz nebrojene neprilično izvedene zagrebačke “čičnimo&pričnimo” skulpture infiltrirane po najužem centru metropole – kojima sam se pred točno godinu dana posvetila jednim od prvih blogovskih osvrta – slično obolijevamo i znatno šire. I kao da je iz iste radionice potekla i najnovija splitska realistična skulptura Miljenka Smoje.
Nije riječ o “dobrim” ukusima onih koji odlučuju, riječ je o nečem važnijem – primjerenosti/prikladnosti/pristojnosti te nužnosti opetovanih raspisa javnih natječaja za ishođenje najboljih rješenja. Natječaja koje treba ponavljati sve dok se ne ishodi ono stručno prihvatljivo rješenje, sukladno nasljeđu obilježenom ne samo Meštrovićem ili Kršinićem, već i brojnim drugima kojima dugujemo zahvalnost. A nije da i danas nemamo opravdano istaknutih pojedinaca, no, nažalost, ne raskrivaju se njihova djela.
Ne treba na tom splitskom primjeru trošiti odveć riječi upućenih onima koji ih ionako neće razumjeti, dovoljno je reći da je šteta što Smoje nije živ – da se sam osvrne na se. Bilo bi tu materijala za štošta, pa i za čitavu knjigu, nažalost. Simbolu splitske riječi posvetiti spomenik kakav mu je dodijeljen, nije samo neprimjereno, već je i zapanjujuće hrabro. Na pročišćenoj i uređenoj Matejuški smjestiti gomoljiku tvorbu s par ruku, nogu i naočala možemo samo mi danas. Skulpturom pokušati oživotvoriti nositelja splitskog novinarstva, kronike, humoreske, dosjetke i života samog, od prve je moralo biti osuđeno na propast. Komu povjeriti takav zadatak? – trebalo je biti najtežim pitanjem. I ne tako polako, ali sigurno kao smrt, mi se, koji smo krajem 1960-ih bili u stanju ostvariti najveću apstraktnu skulpturu Europe, pretvaramo u predvodnike europskog kiča današnjice. Od velih mista činimo male i unazađene.
Književnik Smoje sinonim je za riječ, pa da se proteklog tjedna od plavih zaštitnih plahti raskrila i samo jedna riječ – SMOJE, bilo bi dosta. Bilo bi i više od toga. Ovako, tu smo-gdje smo, onakvi kakvi smo i od kakvih nam nije lako pobjeći. Splitu, kakvog smo naslijedili, dodijeliti ovakvu “suvremenu” plastiku znači ugroziti mu najvrjednije – spomeničku baštinu. Koje mi danas nismo vrijedni.
Pred kraj, ponovimo uvodno pitanje – Čemu učimo djecu?
Da mislimo o njima, ova Smojina skulptura zauvijek bi ostala umotana u platno, poput Christovih i Jean-Claudeinih “paketa”, jer ovako, raskrivena, razotkrila je svo naše nesnalažanje i nazadovanje. Žalosno je sve to, no jedno je sigurno – Smoje se, negdje, jako dobro zabavlja. I to, dakako, na svoj račun, a takve su šale, kako duhoviti znaju, jedine uspješne. Problem je samo taj da smo mu tu zabavu priuštili mi koje je tako dugo pokušavao uljuditi i prilagoditi Velom mistu. Nažalost, uspio nije.
Kada nas ni povijest naše umjetnosti, ispunjena brojnim Pobjedama, ne uspijeva obraniti od grubih suvremenih Poraza, spasa nam, uistinu, nema.
Fotografije:
Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj/fotografija iz knjige Revolucionarno kiparstvo/Drago Zdunić/Spektar/1977. (Wikipedia)
Fotografija autoričine prijateljice