“Ljubav je cjelina, a mi samo njezini dijelovi”, izgovoriše u nekom filmu.
Slažem se, ovisno o sukladnosti dijelova, u kakvim god kombinacijama – ljubavničkim, prijateljskim, rodbinskim, roditeljskim…, bliži smo ili dalji od idealne cjeline. Neki svoje idealne dijelove nikada ne upoznaju. Neki ih pronađu. Neki ih doživotno traže. Neki neidealno prikazuju idealnim, neki idealno ne prepoznaju i ne cijene… Ljubav je, zapravo, poput para cipela, koji bi, da bi bilo dobro, u svemu morao biti podešen. Jer u protivnom nije dobro, ni ugodno. Mala razlika u visini pete, razgaženosti ili poziciji uloška i… ne bude dobro. Uvjereni smo da dobro može biti samo parovima kompatibilnih jedinki. I kada su te i takve svaka na svom mjestu. Zamijene li mjesta, kako god idealno pripadne bile, također ne može biti dobro. Čini nam se tako. Desna bi trebala biti na desnoj, lijeva na lijevoj. Nozi, dakako. Može se probati i drugačije, no onda se neki ljute. Mame, na primjer.
Bilo je tako i jednog davnog splitskog popodneva 1975. godine kada je moja mama pokušala ubrzati naš izlazak u grad. Moj i njezin. I kada me držeći za ruku požurivala u spuštanju po stubama zgradice u kojoj smo živjeli. Ne znam zašto, ali tog se događaja sjećam kao da se zbio jučer, a bila sam tako mala da ga se ne bih trebala sjećati. I spuštale smo se polako dok moja lijepa mama na posljednjem stubišnom kraku prema prizemlju napokon nije čula moje uporno – Potole! Potole… (postole/cipele), s uzdahom odustala od požurivanja, posjela me i prionula izuvanju mojih cipelica/postolica. Jer, čudna li čuda, bile su obuvene baš kako ne bi trebale biti – lijeva na desnoj, a desna na lijevoj. Nozi, dakako. I uzrok je našeg usporenijeg kretanja bio otkriven. I upravo u trenutku zaključenja akcije popravljanja stanja iz stana na prvom katu izjurio je naš susjed Damir. Sedmogodišnji momčić nezgrapno se sjurio niz krak na kojem sam sjedila čekajući da mi mama prebaci cipelice na odgovorajuće pozicije i baš u trenutku njezina glasnog zaključivanja kako se ne znam obuti i kako, naravno, desna (baš!) mora na desnu, a lijeva na lijevu, pozdravi je glasno Damir s desnom na lijevoj, a lijevom na desnoj. Nozi, također. I mama prasne u smijeh te odustane od poduke. Jer – čemu? – kad su se “potole” te godine na tom adresnom broju splitskog Kmana nosile onako kako mame i druga ne-djeca ne znaju da se mogu nositi. Naopačke. Sjećam se i kako su izgledale te moje postole. Imale su rupice u crnoj koži i povišeni remenčić oko gležnja. Damirove su bile pravo muške.
I onda u subotu na sjajnoj Vehabovićevoj izložbi u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti ugledam njegove Cipele/Shoes iz 2022. godine i učas se vratim baš mojim potolama. Koje bi, da ih je netko ovjekovječio, stale malo drugačije. Lijeva na desnoj i desna na lijevoj strani. Jer i tako može. Bude malo sporije, ali može…
I lijepo je u jednom koječime narušenom i prljavom gradu, u kojem otužnost počinje kreirati nepodnošljivo zagušujuće slike, ponekad svjedočiti i lijepom. I dobrom. I uvažavanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, autoriteta i učitelja…
I kako to često u životu biva, u istom Muzeju pod jednim arhitektonskim plaštem paralelno su postavljene dvije tekuće izložbe pa je izložbi “Atlas manjeg svijeta” Zlatana Vehabovića susjedna izložba “Manirizam u Hrvatskoj 20. i 21. stoljeća”, koju se, također, ne propušta. Obuhvaćena je njome i osobno mi omiljena “Alegorija ljepote” Milivoja Uzelca iz 1922. godine. Puno je moćnoga u Uzelčevim djelima. Kao i u Vehabovićevim. Ravno sto godina vremenske razlike i među njihovim izloženim djelima govori u prilog kontinuitetu (kreacije ljepote i moći), bez kojeg nema tradicije. Nema ponosa. Nema nas.
Zato, kako god okrenuli, lijevu udesno ili desnu ulijevo, dobro je dok imamo što okretati. Dok se krećemo, makar i najsporije, krećemo se, a to je u ovakvim kiselim vremenima jedino važno.