Nedavno u jednom društvu mudrih ljudi odslušah kako je važno osloboditi se vlastititih strahova. Izanalizirati ih i otpustiti. Bezpogovorno se složih s time. Zašto? Pa, zato što smo moj mlađi brat i ja jako rano osvijestili koliko je to važno, a kako nam je strahooslobađanje pošlo za rukom pročitat ćete u pratećem tekstu…
Naša mama, bratova i moja, (ne i vaša) dakako, imala je u svojoj bogatoj arhivi majčinskih alata i jednog zastrašivača. Strašnog Prošpu. Ni danas ne znam odakle je izvukla to šarmantno ime, no nama se, tada jako malenoj djeci, ono činilo strašnim. Najstrašnijim. Pa kada bismo bili divlji, mama se laćala Prošpina imena. Kada smo bili neuredni, opet se u našim glavicama uprizoravao Prošpe. Uvijek Prošpe.
Čini mi se da sam ga tada mislima oblačila u velikog dlakavca, stasom slična onom golemom plavom Zvijerku iz “Čudovišta iz ormara” koji je desetljećima kasnije bio utjelovljen u obožavanom crtiću mojih malenih dječaka. No, naš Prošpe nije bio simpatičan poput tog krupnog animiranog lika. Ne, ne… Naš Prošpe je zazivao pravi-pravcati strah pa smo ga se Krešo i ja, logično, i strašno bojali. I njega i njegove nastambe u podrumu naše splitske zgradice, gdje je, po majčinom nam tumačenju, Prošpe živio. I radio. Nismo točno znali što bi taj strahotan radio, no pretpostavljali smo kako je i tu posrijedi nešto stvarno strašno. Za naslovnu fotografiju ovog teksta ipak sam odabrala Disneyeva Zvijerka, koji – da čovjek ne povjeruje – baš drži kartolinu s velikim slovom”M” u koje je utisnuto jedno oko. Osobno ne dvojim da je to “M” upravo ono naše Mame-Marije, čije nas je budno oko pratilo danju i noću. I brinulo da ne svisnemo od gladi. I prijateljevalo s jednim strašnim Prošpom, puno strašnijim od ovog slatkog naslovnog grubijana.
A otprilike koliko brat i ja nismo voljeli tog začudnog Prošpu, toliko nismo voljeli ni jesti. Možda nam je jelo padalo i teže od samog Prošpe jer hranu smo mrzili, što je našu skrbnu mamu dovodilo do ludila. Trudila se i trudila, no ništa! Djeca joj bijahu mršava. Kći, napose. No, srećom, tu je bio njezin pomagač Prošpe, pa su djeca nekako ipak preživjela.
Imala je pritom naša mama još jedno oruđe – jedan plavi lončić/zdjelu bijele emajlirane unutrašnjosti s dugačkom ručkom, koji je bio dozatorom naših obroka. Najveći problemi nastajali bi kada bi nas posjeli pred tu mrsku plavojku. Punu mlijeka i keksića “na abecedu” ili sličnih strahota. Možda smo zato, dugo promatrajući slatka debeljuškasta slova kako bubre te se naposljetku i raspadaju u mrskom nam mlijeku, i savladali rano abecedu. Ta tko i ne bi? Pritom sam malena ja zaključivala kako je u toj keksastoj mješavini uvijek najmanje slova Z, dok je još manji Krešo tvrdio kako je u tim plastičnim vrećama ipak najmanje slova K. Bili smo čvrsto uvjereni da su Ane, Anastazije, Antonije ili slične A-kalice sretnije jer su iz našeg mlijeka najčešće izvirali baš ti dosadni keksići na – A. Kako god, vratimo se Prošpi.
Sjedili bismo i sjedili pred tom punom zdjelicom – koju je, vjerojatno zbog dulje joj ručke, naša mama prozvala kutlačom (premda je kutlača u Dalmaciji nešto sasvim drugo) – i mrzili mlijeko. I keksiće. I težak život. A onih jutara za kojih bi naša lijepa mama došetala provjeriti “stanje” u kutlači, po čemu bi sva jadna zavikala – Sad ću pozvat Prošpu! – nešto bi se i pojelo. S drugim njezinim dolaskom pojelo bi se i još malo te bi se kutlačica ipak polako praznila. I mjesecima je to “palilo” jer nam na pamet nije padalo zazivati strašnog Prošpu i njegovu nastambu u mračnom podrumu. Ne! A mama je bila sretna jer joj “dica od glada neće umrit”.
I Prošpe je “palio” i “palio”, dok jednog jutra kutlača, toplo mlijeko i bezobrazni keksići “na A i I” ipak nisu izgubili bitku. Tog jutra se, naime, mama, kao i obično, taman bila uputila da sina podsjeti na našeg nemilog susjeda, kadli je, i prije nego li je uspjela usta otvoriti, dvoipolgodišnji Krešimirko poskočio sa svoje stoličice i sa svim se svojim plešućim federastim loknicama preslatke glavice polako uputio prema vratima od stana, govoreći: “Idem ja kod Prošpe!”
Znala je mama da je njezin jedini ozbiljni adut izgubljen, no smijeh joj je ublažio strah od gubitka moći i uspješnosti daljnih hranjenja. Bez Prošpe, znala je, šanse su joj bile male. Gotovo nikakve.
A mi smo preživjeli. I bez Prošpe. Preseljenjem u Zagreb u živote su nam s vremenom ušetali neki novi, i ne samo imaginarni, “Prošpići”, no i s njima smo se, kako god i strašni djelovali, hrabro sučeljavali i borili. Neke smo pobijedili, neke ne, no to je manje važno. Važno je da smo s vremenom ojačali. Čak i hranu zavoljeli.
Zato, suočite se s vlastitim strahovima. Čim prije. Život je bez njih ljepši. Dostojanstveniji. Deblji.
Naslovna fotografija: https://d23.com/a-to-z/james-p-sullivan-sulley/
Sljedećim radom posvetit ću se jednoj Dami i njezinu nesebičnu angažmanu. Ponovno je vrijeme i za malo ozbiljnosti…