Svi imamo neko svoje tajno utočište. Mjesto utjehe. Moje je u samome srcu grada, pa ću mu, premda sam pred koju godinu o njemu pisala i u kolumni “Telegrama”, posvetiti još par redaka.
Ovdje je, međutim, vrijeme i za jednu zahvalu.
U nekim za me nemilim i ne tako davnim vremenima po povlačenju iz konzervatorske službe Grada Zagreba, rijetki su mi pomogli. Tek nekoliko prijatelja i jedan portal. “Telegramu” i ovom prilikom zahvaljujem na pruženoj prilici za javno izlaganje, koja je rezultirala i lijepom stručnom knjigom s 50 kolumni pisanih kroz četiri godine suradnje, ali i za pravo na korištenje prve blogovske naslovne fotografije sjajnoga Vjekoslava Skledara.
A sad se vraćam utočištu. Zaslužuje ono puno redaka različitih autora, ali je meni, vjerojatno iz nekog osobnog mi razloga, bliskije, pa mu se objavama češće i “vraćam”.
Kao i većina građevina u centru grada, ranjena je ta (i “moja”) kapelica tijekom zagrebačkih potresa. Izaziva mi jezu vezivanje njezina imena uz imenicu “ranjavanje”, ali to dupliciranje ne možemo izbjeći.
Kapela Ranjenog Isusa površinom je malo, a značenjem tako veliko djelo arhitekta Antuna Ulricha, ostvareno 1932. godine u koautorstvu s Franjom Bahovcem i Ivom Juranovićem u prizemlju uglovnice na križanju Ulice Frane Petrića 1 i Ilice. Pristupa joj se iz Ilice kroz minimalistički natkriveni trijem s dva moćna stupa, među kojima se ističe visoko elegantno raspelo pred mrežom ostakljenoga pročelja. Maleni pobočni otvori ulaza i izlaza ničim ne odaju raskoš kojom nas časti njezin skromnim inventarom opremljeni interijer, no upravo u takvim detaljima kriju se ljepota i moć naše kapelice. U dojmu me, premda u znatno manjem mjerilu, neupitno podsjeća na splitsku crkvu Gospe od Zdravlja arhitekta Lavoslava Horvata, koja je, kao i javnosti manje znano zagrebačko ostvarenje, također oplemenjena umjetničkim ostvarenjima od kojih zastaje dah. Za razliku od čeone freske “Krist Kralj” sjajnoga Ive Dulčića u prezbiteriju splitske crkve, zagrebačku kapelicu zaključuju dva golema pročeljna vitraja akademskog slikara Marijana Trepšea, izrađena u neizostavnoj, istaknutoj zagrebačkoj stakloslikarskoj radionici Ivana Marinkovića.
Ulični pročeljni vitraj s prikazom uskrsloga Krista zapravo je zaključna točka tog izduljenog i k prezbiteriju lagano suženog sakralnog prostora, koji je zahvaljujući njemu prirodnom svjetlošću osvijetljen za čitava dana.
Nasuprotnim mu, pak, prezbiterijskim vitrajem s prikazom razapetoga Krista i dojmljive grupe ožalošćenih pod raspelom, na najljepši mogući način zaključen je glavni dio kapelice, u suštini orijentiran prema najosjetljivijem dijelu zgrade – jednom od unutarnjih svjetlarnika stambeno-poslovnih građevina Zakladnoga bloka. No, zenitalno osvjetljenje neatraktivnijih, golubima onečišćenih i pretežno zapuštenih, dvorišnih pročelja u našem je slučaju rezultiralo čarolijom u interijeru kapelice, koja je, ovisno o dijelovima dana ili noći drugačije osvjetljena. Ponekad pozadinska svjetlost naglašava lik Krista, a ponekad se slijeva na lica dojmljivih pratećih likova u podnožju i dodatno ističe bljedilo njihovih izražajnih lica, njihove suze i bol.
Za razornih su zagrebačkih potresa pred dvije i pol godine, nažalost, dijelom nastradali baš taj glavni prezbiterijski vitraj za oltarom i dio stropa. Vitraj je, srećom, saniran i rekonstruiran, no kapeli i danas nedostaje dio stropne konstrukcije uza nj.
Pun je metafora taj naš baštinjeni biser sakralne arhitekture danas.
Kao da se kroz rupu u tom stropu i Nebo rastvorilo nad Razapetim i ožalošćenima uza Nj. I kao da čitav taj veličanstveni prikaz zaziva pomoć “odozgo”, kao što je i Zagrepčani iščekuju i iz nekih, znatno prizemljenijih visina. Od onih “iznad”, koji bi trebali znati i biti u stanju pomoći, no nekako ne uspijevaju pa se ugroza građana ne rješava.
Dobro je, sve u svemu, za potresa prošla Ulrichova kapelica, kao, uostalom, i druga ostvarenja unutar i pojedinačno zaštićenoga Zakladnog bloka, ostvarenoga od većeg broja eminentnih hrvatskih arhitekata. Građena je kvalitetno, pred gotovo i puno stoljeće, i njezin armirani beton dobro “trpi”. Puno bolje od konstrukcija i materijala starijih gradnji kojih je prepun naš Donji grad, a o Gornjemu da i ne govorimo. Ranjavanje kojih je razornije, teže, kobnije. Koje bi neki novi potresi i dokraja ugrozili. A građanima, i pritom ne samo vjernicima, izgleda, ne preostaje drugo doli – molitva.