Proteklog tjedna četiri dana Rima. I temperatura od četrdesetak stupnjeva. U hladu.
Ako je i postojala koja dosad nepregledala crkva, sada je “odrađena”. Najdublji hlad i ohlađene klupe baš su unutar njihova okrilja, pa kada se dočepate tih pretežito renesansnih i baroknih interijera, nekako vam se iz njih baš i ne izlazi.
I tek sam po ovoljetnom obilasku vječnog ljepotana osvijestila koliko svetaca na rimskim oltarnim palama ima problema s očima. Ili vidom. Gotovo svi gledaju ka gore, ulijevo. Naše udesno. Svima kao da je dosta svega ili im je, možda, pun kufer nas koji ih ulascima budimo i remetimo im mir, pa kada nas onako uzavrele, kipućih obraza, ugledaju, kao da zakolutaju okicama i uzdahnu – Oh, ne, opet glupi turisti…
Prvi put da sam u Svetom Petru bila na miru jer smo ga prijateljica Vera i ja odlučile obići u predvečerje. I pogodile smo. Ušle smo slobodno, bez čekanja u redu, i u nekim smo njegovim dijelovima bile gotovo i same. Pa smo se i ondje družile s “kolutavcima”, ali većim i uglavno kamenim.
Po nebrojenim odhodanim kilometrima od vrućine asfalta i kamena odlijepile su mi se i skupe kožne sandale. Jeftijije bi vjerojatno preživjele. Pukao mi je remenčić pa sam u nekih simpatičnih Indijaca na štandu uz kaštel Sant’ Angelo posudila škare te odrezala i sve preostale držeće trakice. Tu večer nisam šetala u sandalama, već u natikačama i psovala sam. Na hrvatskom.
Najele smo se tjestenine za čitavu godinu. Natočile koktela i najboljih espressa.
Dvaput smo došetale “navrhbrda” do Vile Borghese, zapravo Galerije Borghese u Vili Borghese. Jer Villa Borghese je zapravo park. Najveći centralni rimski park. A Galerija Borghese je izložbeni prostor u Vili Borghese koji se danas naziva tako – Galerijom Borgese, a koja se, pak, nalazi u istoimenom parku – Villi Borgese. Eto, pa se vi snađite…
Dvaput smo došetale do Galerije/Ville jer nismo unaprijed internetski rezervirale karte. Pritom sam ja tijekom prve šetnje i pokušaja pregleda Berninijevih i Canovinih remek-djela i nožice umočila u jednoj od renesansnih fontana bogato ozelenjenog francuskog parka smještenog u srcu Rima. Odmah mi je bilo lakše. Prijateljici Veri nije jer se njoj “gadilo ugazit u tu žabokrečinu”.
Čim smo shvatile da smo zakasnile, kupile smo karte za istu večer i u pola devet ponovno se nacrtale pred tom arhitektonskom ljepoticom s početka 17. stoljeća. Ponovno se isplatilo. Berninijeva djela u velikom broju i punom sjaju. Obje smo, i Vera i ja, našle svoje dvojnice u tim ženolikim čipkanim djelima u kamenu te sam zaključila kako sam u mladosti ličila na Berninijeve muze, dok sam sad bliža Rubensovim. Intelektualno, mislim, dakako.
I ponovno sam zaključila kako mi je Carravaggio jedan od najjačih slikara. Možda baš zato što je (navodno) kao svojevrstan probisvijet dobro iskusio život, na njegovim uljima život živi punim životom. A što se tiče našeg života, po razgledu smo se zadovoljno odšetale u najstroži centar i opet u se utočile koji “Hugač”.
U palači Bonaparte izložba je fotografija Marija Testina A Beautiful World, u MAXXI-ju koješta “bjutiful”, također. Rimska Zaha je oblikovno umjerenija Zaha i svakako je, ako to već niste, u Rimu obiđite. Dotamo tangirajte i segmentno sferičnu Pier Luigi Nervijevu konstrukciju iz sredine 1950-ih – Palazzetto dello Sport – jer i ona zaslužuje vašu pažnju.
Popele smo se i na Viktora Emanuela. I to Drugog. Te smo pri njegovu vrhu na plus pedeset odlučile da mu ne damo po 17 eura svaka za vožnjicu ostakljenim liftom do vrha vidikovca jer se sve sasvim lijepo vidjelo i s visoke mu podnožne platforme. Na kojoj smo sklopile novo prijateljstvo. U Rimu smo tako upoznale galeba Shimu kojemu je također bilo zlo od vrućine pa mu je možda iz tog razloga boja nožica i okica poprimila istu boju. Žutu. Ja sam iz nekog razloga bila uvjerena da su galeblje oči poput mojih, plave, ali nisu.
Odozgo se s te Shimine platforme tek dobro vidjelo kako je čitav grad gradilište na otvorenom jer se jubilarna Sveta 2025. godina priprema za milijune očekivanih hodočasnika. Navodno je u gradu 1400 gradilišta, a tako se čini i iz pješačke perspektive jer je sve ograđeno i radi se, radi, radi… Kao da je u njih bio potres, a ne u nas. Grad se prilagođava pješacima. I invalidima, dakako.
Gotovo su sve crkve i trgovi ograđeni. To me ražalostilo. Ne zato što se radi, već zato što nam se zbog radova onemogućio pristup koječemu bitnomu. No važno je da se obnavlja pa je čak i smantani Shime kratko prokomentirao – Dela se, dela…
Antika, antika, antika…
Starina, starina, starina…
Ne manjka ni lijepog suvremenog, te kud god oko “padne”, ulovi neku divotu.
U klaustrima samostana i atrijima palača i vila – naranče. Divota!
Ima nešto moćno i opojno u energiji tog vječnog grada i nas dvije smo u njoj uživale kako samo rođene Splićanke to umiju. Glasno smo se smijale gdje god smo se našle. Na zadovoljstvo drugih ljudi glasno smo se (skoro!) i počepušale, no samo jednom i to tijekom mise u crkvi na Piazzi Navona jer smo se zapetljale u jedno jako kompleksno pitanje. I ispalo je da sam bila u krivu. Ne posve, ali ipak jesam, no drago mi je da je tako. Ponekad je dobro biti i u krivu. Napose ako je to dobro po drage nam ljude.
I tako sam ja kriva odvela ispravnu Veru na večeru koja je ispala baš – bljak! Najbolja hrana u Rimu izvan je najužeg centra. Definitivno! Po tom pitanju sam u pravu.
Vožnje taksijima su skupe, no za veće udaljenosti vam drugo ne preostaje jer se autobuse zna čekati i po pola sata. Taksisti su uglavnom pristojni, neki su i strašno simpatični, dok bi druge najrađe odostraga počupali. Ako imaju kosu. Isto je i s prodavačima i prodavačicama. Ukratko, što skuplji dućani, ljubazniji prodavači, no ima i iznimki.
Do aerodroma nas je vozila jedna mlađa vozačica taxija i jako smo sretne što smo njezinu vožnju i bez ostavljanja tragova na donjem vešu preživjele.
Da nismo, vi sada ovo ne biste čitali. Što bi bilo pravom štetom.
Volim Rim!
I na +40 stupnjeva!
Baš volim Rim.
I kad mi jede sandale.
A sada vas, do nekih novih jesenskih pisanija/čitanja, odreda pozdravljam i želim nam svima ugodno ljeto!