Posebne situacije u životu rezultiraju i lijepim stvarima, pa je tako i pokretanje ovoga Bloga (namjerno ga zbog njegova naziva – BZP – pišem velikim slovom) meni donijelo dva nova prijateljstva. S jednim Vladom (kojega poznajem od ranog djetinjstva, no nisam ga vidjela punih 40 godina) i s jednim samozatajnim Filipom (kojega nisam poznavala, ali ćemo prijateljevati sljedećih 40 godina). Njih dvojica zaslužna su za kreiranje i oblikovanje “layouta” ovoga Bloga. Zbog svoga nesnalaženja s novitetima, maltretirat ću ih još dugo, no mislim kako ih dobre, kakvi jesu, to i neće odveć teretiti. Jako sam im zahvalna.
Plan mojih blogerskih aktivnosti temeljio se na zamisli da ponedjeljcima, dok smo svi još psihofizički svježi, objavljujem stručne tekstove, a da srijedama i/ili petcima punim razbibrižnije rubrike. Kako sam prvi kritički osvrt na Zagreb objavila u četvrtak, već prvom objavom prekršila sam tu zamisao, koju kršim i danas objavom jedne “Razbibrige”. Od sljedećeg tjedna vraćam se prvotnom planu. Neće baš svakoga ponedjeljka biti stručnih osvrta, ali će gotovo sigurno svih srijeda i/ili petaka biti drugih tema. Želja mi je pratitelje naviknuti da ponedjeljkom/srijedom/petkom otvore BZP i provjere novosti.
Ovu sam vam subotu pripremila jedan recept.
Zahvaljujući mojoj, Njegovoj i nekim drugim mamama, te mojim nevjerojatnim prijateljicama, svašta znam kuhati i skuhati. No, počet ću vrlo jednostavnim receptima. Dok se ne jave sponzori da me malo “potaknu”, dakako. Ovdje napominjem i kako današnju objavu iz rubrike “Kuhinja” posvećujem jednoj kolegici koja me dulje od desetljeća prati u stopu. Pritom svih, pa i one do kojih mi je stalo, uvjerava kako ne vrijedim puno i kako mi, ljepotičici, većinu toga odrađuje suprug. Pa, da je ne bih u cijelosti razuvjerila, početkom tjedna, dok mi je neurokirurg pisao stručni osvrt na Staru Vlašku i Deželićevu, ja sam pomalo i kuhala. Nešto jednostavno i ukusno, što bi se vjerojatno svidjelo i toj mojoj neumornoj “sjeni”, a što vam, naravno, približavam pričicom, jer bez pričica ne ide. Bez pričica bi to bili obični, suhonjavi recepti, a ovaj Blog ne prihvaća takve…
Ako se zbog hrkanja (ne svojega) noću prebacujete na kauč u dnevni boravak, ne možete biti sigurni da ćete i ondje ostati mirni, jer:
- i sretni pas nemilo hrče
- utezi starinskog sata stenju
- tu i tamo osjetite i poneki potresić.
Sa svim navedenim već ste upoznati, no horizonte širite i novim noćnokuharskim spoznajama pa vam treba barem pola sata da otkrijete izvore nekih neobičnih zvukova, poput i onih koji zvuče kao – “kvrc”, “kvrc”…
Zaključak 1:
Slanutak namočen u vodu, nakon nekoliko sati puca, pa koliko zrnja – toliko i glasnih “kvrcova”. Manje zrnja – manje ”kvrcova”, više zrnja – više ”kvrcova”, jasno…
Zaključak 2:
Slanutak puca i prije i poslije jela.
Z-recept:
Zdjelu s namočenim problematičnim zrnjem tijekom noći prebacite u neku dalju zatvorenu prostoriju. I za svaki ju slučaj zaključajte jer… nikad se ne zna. Nakon što ste ga namočili, na slanutak mislim, prekrijte ga vodom i kuhajte ga dok se ne skuha. Logično. Kako bi se prije skuhao, u vodu dodajte i pola žličice sode bikarbone. Zbog nje ćete i manje podrigivati nakon jela. Hvala!
U drugoj posudi jednako postupite i s polovicama osušenoga graška, kojega ne namačete jer se prije skuha. Kuhate ga, također, dok se ne skuha. Logično.
U tavi sa strane, na malo svinjske masti zacvrljite ploškice slanine/špeka/pancete i krupnije isjeckan češnjak. Dodajte i kolutiće kobasičice debrecinke, pa malo vrtite, da se sve – kako se ono kaže? – sljubi. Dakako.
Ako ste slanutak kuhali u najvećem loncu, u njega istresite sljubljenu smjesu s kobasičicama i skuhane polovice graška, koje se po kuhanju pretvaraju u gustu zelenu kašu, boje Hulka, kojoj više nitko ne prepoznaje podrijetlo.
Sve žustro promiješajte, dodajte sol-papar-sjeckani peršin, i još malo prokuhajte. Na kraju dobro začinite maslinovim uljem, korčulanskim, šoltanskim ili Vladinim (početkom teksta spomenutim) jer su ta ulja najbolja. Može i neko drugo, po mogućnosti djevičansko, jer ako nije djevičansko – znamo što je.
Kako je ovaj “za-na-žlicu” specijalitet zapravo varivo, jede se žlicom. Ako želite dojmljivije hranjenje, možete ga probati jesti i drugim priborom. Nožem, na primjer.
Ne pitajte me za omjere namirnica jer je moja obitelj peteročlana, a redovito joj se priključuju i neke druge drage osobe, pa ja kuham u većim količinama. A vi količine procijenite prema vlastitim potrebama.
Z-recepte za kolače ću vam ispisivati s preciznim mjerama. Tu nema zezancije.
Savjet:
Ukoliko ste u mogućnosti, dan po prejedanju ostanite doma. Ukoliko se ipak negdje morate uputiti, put do tamo možete i preletjeti.
U slast i do čitanja!