U utorak navečer promovirana je knjiga autorice Dubravke Kisić o arhitektu Milovanu Kovačeviću, objavljena u izdavačkoj kući Srednja Europa. Uvjerena sam da tu knjigu nitko tako lijepo, kako je to pošlo za rukom (i perom) Dubravki, napisao ne bi. Sjajan i u povijesti te ovovremenosti hrvatske arhitekture neizmjerno važan (no jednako tako i kratak te neizmjerno tragično zaključen) opus jedne od perjanica naše međuratne moderne arhitekture krasno je sročen i ovijen koricama knjige od šestotinjak stranica.
O znanstvenom doprinosu Dubravkinog istraživanja i važnosti konačnog rezultata opravdano će se još govoriti, no za umješnost u analizi, valorizaciji te ocjenama i kontekstualizaciji segmenata Kovačevićeva opusa trebamo zahvaliti isključivo njoj – autorici. Uz Milovanov radni kapacitet i talent, Dubravka je knjigom suptilno naglasila i sve iskristalizirane nijanse kompleksnog životnog puta tog plemenitog hrvatskog neimara. Bogatija je tako Hrvatska za još jednu arhitektonsku monografiju kojom su se dokazale neke važne činjenice, ispravile pojedine nepravde, uklonile koprene zabluda ili krivih interpretacija, te raščistili neki segmenti naše povijesti. Time su nam i današnjica i budućnost osiguranije.
Da biste se detaljnije upoznali s djelom Milovana Kovačevića, valja vam kupiti ili posuditi Dubravkinu knjigu. Neka vam to ne bude teško, isplatit će vam se, no ono o čemu ovdje pišem ne tiče se isključivo Kovačevićeva života i djela. Tiče se nečeg razumu teže objašnjivog – nekih nevidljivih veza, neopipljivih a jakih spona ili sudbinskih ispreplitanja – što, na neki način, i mene osobno vezuje uz to važno ime naše arhitekture.
Kao i većina hrvatskih arhitekata, u njegovoj sam arhitekturi – zgradi Arhitektonskog fakulteta (i drugog važnog) u Kačićevoj ulici – odškolovana. Pokojni kolega arhitekt Aleksander Laslo, za vrijeme zajedničkog nam rada u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, često je baš Kovačevića isticao zanemarenim, a prevažnim pobornikom hrvatske arhitekture međuratnog internacionalnog modernizma – kakvim ga na naslovnici svoje knjige potpisuje i Dubravka Kisić.
S Dubravkom me, pak, vezuju i godine istraživanja u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, tijekom kojih sam se ja bavila životom i djelom arhitekta Lavoslava Horvata, a ona Kovačevićem i inim drugim našim arhitektonskim velikanima. Horvata i Kovačevića vezivao je tada na neki način i veliki znanstveni projekt pod vodstvom pokojnog akademika Borisa Magaša – Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u 20. stoljeću – koji je naposljetku, eto, rezultirao i dvjema lijepim monografskim knjigama o njima.
Iz nekog razloga, i dok Kovačevićevo djelo nisam bolje poznavala, svakim prolaskom uz njegovu najzreliju modernističku donjogradsku interpolaciju – uglovnicu Stojsavljević u Petrinjskoj 47/Mrazovićevoj – uvijek bih dobrano zastala i izdivila se njezinim nepogrešivim proporcijama, pročišćenosti te moćnoj urbanističkoj impostaciji. Ostakljenim lokalima obilježenu i trakastim balkonima opasanu uglovnicu Deutsch u Preradovićevoj 5/Teslinoj 16, ostvarenu za vrijeme Kovačevićeve suradnje u atelijeru Ignjata Fischera, oduvijek smatram jednom od najljepših zagrebačkih zgrada. Slično me oduševljava i interpolacija Schön u Gundulićevoj 34, ostvarena u suradnji s Milovanovim profesorom, prijateljem, pokroviteljem i kumom Edom Schönom, ali i puno toga drugoga.
Nesretan je, prerani kraj, prouzročen ratnim strahotama te bolešću i patnjama po nevjerojatnom bijegu s ustaških vješala, obilježen posljednjim aktivnim godinama kontinuiranog projektantskog truda da se obnovom ratom narušene zemlje uspostave temelji novim prilikama kvalitetnih arhitektonskih praksi. Preminuo je od uremije bubrega netom po punjenju četrdesete godine, prije čega mu je molba za odlaskom na liječenje u tadašnji SSSR, iz razloga odbijanja priključivanja KPJ, bila odbijena.
I puno prije poziva na sudjelovanje u promoviranju knjige o njegovu životu i djelu, pri jednom od mojih bezbrojnih lutanja Mirogojem sasvim sam slučajno naletjela i na njegov grob. I ostala iznenađena. Milovan i supruga mu Katarina počivaju u stiliziranoj kapelici njihovih prijatelja iz obitelji Schmidlin. Ne u – kako bismo to, vezujući se uz njegovo arhitektonsko djelo, vjerojatno pomislili – racionalno pročišćenoj geometriji nekog prostog nadgrobnoga kvadra, već u lukovima rastvorenoj rotundi čiji ulaz prema skulpturi Djevice/Tuge i postranim joj grobnim pločicama obostrano čuvaju anđeli. Premda posljednje godine Milovana Kovačevića asociraju na patnju i bol, pogled na njegovo posljednje počivalište utješno priziva mir i spokoj, koje su on i njegova obitelj nedvojbeno zaslužili.
Činjenica da se prosinca 1943. godine bijegom spasio od ratne odmazde i vješanja nije ga poštedjela teških fizičkih i psihičkih posljedica koje su ga kroz par godina i dokraja ugrozile i usljed kojih je 1946. godine i preminuo. Njegovi suzatočenici nisu se spasili i među pogubljenima se toga dana našao i tridesetdvogodišnji profesor fizike i matematike – Zagrepčanin Bogdan Ogrizović.
Da se promocija knjige o Milovanu Kovačeviću održala baš u prizemnom lokalu zgrade u Preradovićevoj 5 koju je osobno projektirao te da je pritom taj ostakljeni lokal baš u namjeni Gradske knjižnice imena “Bogdan Ogrizović” predstavlja više nevjerojatnih slučajnosti. Koje to možda više i nisu.
Možda je prije riječ o začudnim sinkronicitetima kojima se naposljetku ipak osiguralo ono odavna nužno – dostojanstveno ukoričavanje života i djela pojedinca koji je djelovanjem kvalitetno krojio sliku i našeg prostora i vremena. Pa zaključimo ovaj osvrt jednim lijepim pozdravom iz knjige upućenim Milovanu, koji je Dubravka Kisić odabirom fotodokumentacije logično naglasila – Pozdravi sve koji su pozdrava vrijedni! Malo ih ima.
Ništa drugačije nije ni danas.