Prošle su gotovo pa i dvije godine od posvećene joj crtice, pa više ni sama nisam u kasnim četrdesetim godinama, već sam ih naredala punih pedeset. Kao djetetu, činilo mi se da su te godine “vrijeme za otpad”, a sada mislim drugačije. Više mi se ni jedno desetljeće ne čini “otpadnim”, no uvjerena sam da ona mudrija i zrelija protječu ubrzana nekim nedokučivim koeficijentima. Ona kao da jure i postaju prekratka ispunjenjima želja i zacrtanim planovima. Kao djetetu činilo mi se i da su preminuli četrdesetogodišnjaci proživjeli puno, a danas znam da im je puno isključivo oteto.
Danas znam i da sam glavom na majku – barem tako većina tvrdi, a tijelom na oca – barem tako većina tvrdi. Dojam vjerojatno kroje vitkija građa i noge duže od prosjeka, koje sam stvarno povukla od oca. I stopala su njegova, sto posto. Miješana sam, zapravo, jer nos mi je, nažalost, na oca, kao i kosa, opet nažalost, tanja od majčine, ali, svejedno, u dojmu sam, kako to moji odreda tvrde, sasvim dobro prošla. I premda pri pregledavanju starih fotografija, kada na njima ugledam moju mamu Mariju, svako malo protrnem i pomislim – Eto mene! – duboko sam u sebi uvjerena da pojavnošću ipak vučem i na još jednu Mariju. Ne znam zašto to mislim, no tako je i pomoći si ne mogu.
Što sam starija, to više osjećam nevidljive spone među ljudima koji su se sudbinama morali ispreplesti i koje nerijetko vezuju i čudne, pomalo i zapanjujuće podudarnosti. Tako je slučaj i s Marijama moga života. Jednom Marijom koju, srećom, još uvijek imam uza se, te jednom koju, nažalost, nitko od nas upoznao nije. Očeva majka Marija preminula je mlada, u četrdesetoj godini, kada je moj otac bio dvoipolgodišnjak. On, međutim, tvrdi da se živo sjeća dana njezine smrti, kada su je na nosilima iznosili iz skromne kamene kućice u Korušcima.
Korušce su zaselak Općine Klis, tridesetak kilometara od Splita udaljen dio Dalmatinske zagore. Nastanjuju ga Vlaji, kojima podrijetlom po ocu i sama pripadam. I pri rijetkim mi se obilascima u djetinjstvu taj siromašan kameni kraj činio drugačijim od svega viđenoga, a ni danas mi nije jasno kako ljudi, kojima u njegovoj surovosti preostaje jedino „gristi kamen”, tamo preživljavaju. Zapravo je rijetkima to i uspijevalo, pa je većina kroz povijest, logično, selila u Split ili druge veće gradove. I tamo im uglavnom nije bilo lako. Smiješan je naš narod, isključiv i nerijetko okrutan u diskriminaciji onih od kojih se, zapravo, osim po naglasku ne razlikuje odveć. No, nerijetko je to u nas tako.
Kako god, ta moja koruška baka/baba Marija rodila je petero djece, od kojih je jedna kći preminula u najranijoj dobi, dok je moj otac bio njezinim najmlađim djetetom. Pokosila ju je početkom 1948. godine tuberkuloza, koja je tih poratnih godina okrutno otela brojne mlade živote. Umrlih je, navodno, bilo toliko da ih se nije stizalo sahranjivati te su preminuli većinom bili pokapani u skupnim grobnicama. Tako je i Marija, bez obilježja i spomena, bila pokopana „pod jednim zidom” ograđenog župnog imanja koruške crkve. Što sam bivala starija, to me više mučilo što je tome tako. Roditi petero djece i nakon smrti ne imati ni oznake groba, jako je tužno. Činilo mi se kako sva samoća Svijeta baš tu negdje počiva.
Kako to obično biva, udovac Duje, moj djed po ocu, kroz godinu dana ponovno se oženio i uskoro s obitelji preselio u Split, a Marija je u Korušcima ostala sama i zaboravljena. Nekoliko puta obišla sam korušku kućicu u čijem je predvrtu golema koštela, veća i od kuće, no groblje do prošloga ljeta obišla nisam.
A tada se sve poklopilo i “urotilo” u mom naumu da pronađem njezino ukopno mjesto. I premda me moja imenjakinja Zrinka – s kojom me ne vezuje samo lijepo prijateljstvo već i srodstvo te veza s lećevičkim krajem – upozoravala kako se na visokom travom obraslo koruško groblje “po litnjem zvizdanu, zbog zmija, mogu uputit samo u debelim gumenim čizmama”, ja sam mu se uputila u sandalicama. I kao da se netko pobrinuo da se moja putešestvija uspješno zaključi, suncem usijano i zidom ograđeno groblje dočekalo me obavijeno mirisom netom pokošene trave. I kako mi se prethodnim istraživanjem satelitske Google-karte učinilo, tako je i bilo. Uz staru kapelicu u travnatom su se i od novijih grobnih instalacija slobodnijem sjeverozapadnom dijelu ograđenog groblja nazirali stari zemljani humci, poneki suncem i vjetrom isprani nadgrobni kameni te prastare grobne markacije. Premda sam i prije odluke da put od Šolte prema Zagrebu prelomim obilaskom groblja znala da ću kada tamo dospijem na neki način prepoznati Marijino mjesto počivališta, ondje sam na tren ipak osjetila nemoć. No nešto me vuklo tom zatravnjenom dijelu iz kojeg se dizala samo jedna novija zajednička grobnica, i baš ondje, u trenutku fotografiranja, moj mobitel odlučio se zblesirati. Ekran mu se u cijelosti zacrnio i odcrniti se nije dao, a ja sam instinktivno pomislila kako sam na pravom mjestu. Među gomilom skakavaca i guštera koji su stoički trpjeli poluizgubljeno bauljanje preplanule došljakinje, jedan je crni ekran spojio baku i unuku. Učinilo mi se, istina, i da mi je par guštera namigujući nogicama pokazivao isto mjesto, no to bih ipak vezala uz snagu koruškog sunca. Kako god, odblesirani je mobitel iste večeri ipak otkrio niz uspjelih fotografija po kojima su živući svjedoci potvrdili preciznost moje intuicije. Koja me dovela baš gdje je trebalo. Pa je jučer, na Bijelu nedjelju, u tu travnatu površinu položen i blagoslovljeni nadgrobni kamen i nakon točno 75 godina jedna od mojih Marija dobila je svoju oznaku. Da se ne zaboravi.
Ne samo zato što je ta moja baka Marija bila rođena na isti datum kao i moja mama Marija – što ne može biti pukom slučajnošću – već i stoga što sam sigurna da sam itekako, možda i ne isključivo izgledom, povukla i na tu visoku plavušu koja se, kao i ja, voljela smijati. Zaboravljenu ženu, koja je i otamo gdje je pošla izmolila milost i blagoslov za svoju djecu, kojoj je sudbina, pokazalo se kasnije, srećom, ipak bila naklonjena.