Pametno stvorenje, hrani se kurkumom!, izgovori moja prijateljica/kolegica/suradnica gledajući u hrpu rijetkog žućkastog galebljeg izmeta rasutog po rukavu mog novog balonera. Kupljenog dan prije službenog puta u Zadar.
Zadar, ahhh…
Po ulasku u grad jedva smo pronašli slobodno parkirno mjesto. Kružili smo i kružili pa naposljetku ipak pronašli jedno ne mjesto, već polumjesto pri čijem je rubu bio uglavljen visoki rasvjetni stup. Po majstorskom uguravanju u uzani prostor, izvukli smo se iz vozila, rastegnuli ručice i nožice, navukli jakne i stali se diviti osunčanom gradu. I šljokičastom moru.
Nažalost, pri tom razvlačenju ni u jednom trenutku nismo pogledali put gore, odakle je odjednom iznenada doletjelo jedno golemo (leteće) govno i uz glasni se – pljas! – zvjezdasto rasulo po asfaltu uz naše noge.
Hvala Bogu, nije me pogodilo!, ushićeno sam prokomentirala, no bila sam u krivu. Preostale tri četvrtine sluzavog žućkastog proljeva ipak su me dohvatile. I nije mi nastradao samo baloner, već i kožnata torba u čiji se zlatni lančani remen zgodno slilo pola tog tekućeg sranjca.
Bit ćeš jako sretna! Jako!, izgovori prijatelj/kolega/suradnik/partner moje prijateljice, gledajući me kako na zadarskoj rivi vlažnim maramicama pokušavam taj proljevitis isprati s rukava, s torbe, s poklon-vrećice… A po pokušaju pružanja pomoći, ugovnila mi se i prijateljica kojoj se provarena tekuća kurkuma ili žumanjak ili šafran ili… polijepila po finom sakou. Bit će i ona sretna. Malo manje od mene, ali bit će – zaključila sam.
I po dizanju pogleda u zrak ugledasmo ponosnog pernatog govnovlasnika kako nas sa sigurne udaljenosti mirno promatra. On i njegov šupčić stoički su podnijeli moj urlik – Fakju!!! – i pritom vjerojatno zaključili- Glupi Zagrepčani! Došli su po svoju porciju sreće…
I bio je u pravu taj sivo-bijeli govnonoša.
I uz takav početak, proveli smo divan dan u predivnom gradu koji još nisu ugrozile ljetna vrućina, gužva i vreva.
Zadar se trebao zvati Vedar.
Sunce, more i kamen.
Ugodan poslovni ručak.
Čista sreća.
I tek što smo izašli iz restorana ponovno – šok. Na krovu malenog Smarta sparkiranog pred restoranom dočekalo nas je još jedno ukipljeno sivo-bijelo pernato letalo. I ni da mrdne. Ni okom da izreagira na naš prolazak. Baš ništa. Kao da nas nema. Smiješnu pomisao kako je umjetnog galeba netko pokušao uklopiti sa sivom bojom svoga automobila poništilo je njegovo povremeno spuštanje vjeđica, po čemu je na moje – Gle govnara! Pratio nas je dovde!, doletjelo konobarevo – To je Jere! Čeka svoju porciju lignjica!
Na moje – Lignjica, je li? S kurkumom ili…? – nije odgovoreno, no ja sam i sad duboko uvjerena kako je taj hladnokrvno ukipljeni i dobrano utovljeni galeb veličine labuda bio baš onaj naš.
Naš srećonoša Jere, koji po gostima …..
Potražite ga u Zadru.
Usrećite se i vi.