Pred Cvjetnicu, povela me Stela u Hrvatsku Kostajnicu. U branje drenjka. Povela je i svoju (stoga i moju) prijateljicu Sanju pa smo se nas tri oko podneva protekle subote zaputile put banijskog kraja. I polako smo prolazeć brojnim selima i zaseocima, još uvijek tu i tamo urešenih divnim/starim/tradicijskim drvenim kućama, putovale starom cestom.
Prolazeć kroz Petrinju, zastale smo i pokraj parcele na kojoj se nekoć nalazila divna drvena kuća Sanjina pokojnog djeda, učitelja, na čijem je mjestu danas jedno suvremenije, tipično hrvatsko arhitektonsko zdanje. Rastužila se Sanja vidjevši da je susjedna kruna milog joj korita Petrinjčice nad drvoredom Napoleonovih lipa izbetonirana grubim zidom i da više nema ni traga drvenim klupama iz njezine mladosti. I mladosti njezinih predaka. Na kojima se odvijao jedan drugačiji. život. Ljepši i humaniji.
Nastavile smo put pa pred Kostajnicom skrenule put Čukur brda i nezaobilaznog spomenika Gordanu Ledereru, nedvojbeno najuspjelijeg ostvarenja suvremene hrvatske spomeničke plastike. Iz svake arhitektonske generacije moje srce izvuče par favorita, pa se tako i iz te, nešto od mene mlađe, odavna čvrsto vezalo za NFO arhitekte – Katu Marunicu, Nenada Ravnića i njihove suradnike. Kako vrijeme prolazi i njihove se realizacije umnažaju, sve sam uvjerenija kako moje srce ne griješi.
Dojmljivost i sugestivnost skulpture sjajnog Petra Barišića s golemom propucanom lećom objektiva, položenom u znalački isplaniran i riješen pristup i (začuđujuće) lijepo održavan okoliš, u našoj zemlji nemaju premca. I sama lokacija Slomljenog pejzaža na brdu nadvijenom nad bajkovitom kostajničkom dolinom, priča je za sebe. Puno se tu lijepih i plemenitih namjera splelo u osiguranju čarolije kojom se čuva uspomena na golemu žrtvu. Kako žrtve isključivo i zaslužuju – dostojanstveno i pažljivo. Barem na spomen-obilježju Gordanu Ledereru, nismo zakazali.
Ono, međutim, gdje kao društvo već desetljećima zakazujemo, “naciljano” je upravo tom istom lećom. Milina koju čovjek osjeća gledajući s uzvisine na pitomi prirodni krajolik topi se spuštanjem u jedan ranjeni i gotovo pa i napušteni grad u kojem kao da je vrijeme stalo ratnih 1990-ih i ne otključava se budućnosti.
Kako ja uobičajeno na putovanjima ogladnim i sve pripremeljeno pojedem i prije izlaska iz Zagreba, moje su me suputnice po obilasku Čukura brzinski morale nahraniti. U restoranu Djed na istoimenom brdu podno Zrinske gore mljacnule smo izvrsne čevapčiće i potom se spustile prema naselju.
Nekoć grad od četiri tisuće stanovnika, danas ih ne broji znatno više od šest stotina. Kuće većim brojem srušene ili probijene gelerima i što je najtužnije – većinom napuštene. Sablasni dojam nekoć divnog i važnog grada, koji i danas predstavlja ključnu graničnu točku, zastrašujući je i posramljujući. Pa kako je moguće da smo takvi – da ne budem odveć gruba – bezosjećajni i neinteligentni kreteni? Da grad koji se i imenom diči domovinom nam Hrvatskom, puštamo da nam pred očima izdiše. Bez ljudi, gradovi umiru, a Hrvatska Kostajnica odavna je na umoru. Čarobni i pitomi brežuljkasti krajolik, plodna zemlja, rijeka i obilje vode… i mi ne znamo bolje. Negdje su u mojoj kući i danas pohranjeni komadi trikotaže proizvedeni u negdašnjem tekstilnom divu – kostajničkom Pounju. Ti se materijali nisu raspadali, nit razvlačili. Naši su ljudi znali raditi kako treba, no za to im je trebalo osigurati temeljni preduvjet – da imaju gdje raditi.
Dakako da Hrvatska Kostajnica nije jedini unesrećeni hrvatski grad, no vjerojatno joj je teže no drugima jer je izolirana. Granična. A upravo je ta njezina pozicija trebala biti garancijom razvoja i podržanog samoodržavanja. Čime se mi danas u tom graničnom području predstavljamo posjetiteljima? Zapuštenošću i tugom. Već preko Une, Bosanska Kostajnica djeluje drugačije. Razvija se i jača. Rasvjetljeni toranj njezine đamije noću sjaji, dok od stare župne crkve Sv. Nikole u Hrvatskoj Kostajnici još od Domovinskog rata stoje samo zastrašujuće ruševine. Od važnog, u 18. stoljeću slobodnog krajiškog grada sa sajamskom povlasticom i jakog trgovačkog, obrtničkog i prometnog središta koje je u 19. stoljeću bilo i glavnom carinarnicom Francuskog Carstva u Ilirskim pokrajinama, Hrvatska Kostajnica pretvorena je u plahu sjenu sebe same. No, usprkos svemu tomu, ono što me svakim posjetom tom kraju oduševi, njegovi su ljudi. Bremenita, teška i krvava povijest nije u njima iskorijenila ono najbolje. Ponosni na se i na svoje, guraju kako mogu. Pitom kraj – pitomi ljudi.
Takva je i moja Stela pa i njezina obitelj koja čuva uspomene i na neka s današnjicom nespojiva vremena, pa su tu sjećanja i na neke nevjerojatne članove njezine nekoć ugledne i imućne trgovačke obitelji. Tu su neizostavna “teta Mila i njezini privatni satovi tenisa”, tu je i s 23 godine prerano preminuli pjesnik Milivoj Cvetnić, čija spomen-ploča zahvaljujući vrijednom kostajničkom Ogranku Matice Hrvatske odnedavna resi krasnu kuću Steline obitelji. Višestruko ratovima, poplavama i potresima ugroženo zdanje, koje konstrukcijom polako popušta, kao i većina kostajničkih kuća, iz kojih se nešto boljim stanjem izdvajaju samo rijetke historicističke zgrade suda ili stare gimnazije.
S petnaestak Kostajničana prošetale smo nas tri i do Tirola – da, da, i Hrvatska ima svoj Tirol, naseljen tirolskim graditeljima negdašnje Austro-Ugarske Unske pruge koji su se odlučili za ostanak u tom divno ozelenjenom kraju – i škarama te sličnim pomagalima “obrstili” golemi drenjak za blagoslov na Cvjetnicu. Po tom “teškom i nadasve napornom” radu, zastali smo, odmorili se i počastili u domu krasne gospođe Blaženke, koja nam je ispričala kako je nekoć uz branje drenjka bio vezan i običaj izrađivanja vjenčića od ljubičica i jaglaca. Koji su se nosili milima na grobove. Jako je tada mučilo malenu djecu te obitelji što nisu imali kome vješati vjenčiće, pa su voljenu baku pitali – Bako, kad ćeš i ti umrijeti, da i mi možemo nositi vjenčiće? Baka se, naravno, na voljenu unučad nije ljutila. Kako i bi?
Ne ljute se ni danas stanovnici Hrvatske Kostajnice na nikoga. Nadaju se. Tomu i mora biti tako jer za njih teško da bi i mogla nastupiti gora vremena i uistinu bi sve trebalo biti bolje od trenutnoga.
Ne vjerujem u slučajnosti, pa njome ne pravdam ni moje oduševljenje jednim, od Stele mi, naravno, poodavno uručenim poklonom. Riječ je o knjizi Nadohvat moje mlade kolegice, arhitektice Ene Katarine Haler, kojom sam ostala osupnuta iz više razloga.
Pojmit nisam mogla kako je jednom mladom stvorenju uspjelo ispisati takvu nevjerojatnu višegeneracijsku obiteljsku sagu. No, s vremenom sam došla do zaključka kako krajevi i ljudi bremenitih i teških povijesti često pronađu najljepše načine “svjedočenja” kroz svoje izdanke mladosti. Enina mladost i talent dokaz su tomu, a njezino Djelo najljepša je posveta zrinskom kraju i okolici, pa tako i Hrvatskoj Kostajnici. Roman je to koji govori o koječemu bitnom. O povijesti, ali i budućnosti koja samo učenjem od prošlosti može postati boljom. Pročitajte Nadohvat, učite od Eninih Žena.
I naposljetku, kako sam u Hrvatsku Kostajnicu i došla po važnom zadatku – da mojoj korčulansko-splitskoj prijateljici (kojoj se, kao i Steli, pisanjima često posvećujem) u atelijeru Stelina muža, Davorina, odaberem krasno ulje na platnu za jedan važan vjenčani poklon – isti sam naposljetku i riješila. Sjajan akademski slikar, čijem radu je posvećen i jedan od posljednjih osvrta neprežaljenog nam Tonka Maroevića, djelima ističe sve ljepote svog zavičaja. Ekspresionistički titrav kolorit njegovih kostajničkih pejzaža, interijera ili portreta, jedan mi je od milijih, pa iz obilja ljepote nije bilo lako odabrati samo dva rada. Dalmatinka Nađa odlučila je i za se kupiti jedno platno, i to, za ne povjerovati, baš ono dojmljivog interijera sa Stelinom i Davorinovom djecom i njihovim neprežaljenim psom. Resit će tako splitsku blagovaonicu moje prijateljice ulje na platnu muža jednako mi mile prijateljice. Može li bolje?
Ganulo je, naravno, Stelu što je Nađa za se odabrala baš tu sliku, no tomu se i nije za čuditi jer moje se prijateljice i moraju međusobno “osjećati”.
A kako kćeri nemam, Stelinu Mirtu volim kao svoju, pa vam uz odabrani kostajnički pejzaž prilažem i jedan od brojnih divnih portreta kojima je Davorin Radić ovjekovječio kćerinu mladost i ljepotu. Prilažem i par fotografija tog čarobnog popodneva, atmosferom poput odsanjanog. No, ne, to nije bio san! I srećom se još uvijek itekako imamo čime i kime dičiti.
A pred subotnji derbi Hajduka i Dinama, ispisat ću još jedan preduskršnji tekst, kako bih potom par tjedana zasluženo odmorila. Od pisanja me ponekad jako zaboli prst. Napose od onih (naizgled) uzaludno ispisanih redaka…