Pred više godina jedno lijepo putovanje u Irsku i dodatno mi je uljepšao slučajni osvrt na članak koji se neko vrijeme vrtio po mrežama, a koji je prijateljicu i mene danima nasmijavao te su naši domaćini zaključili kako je nama Hrvaticama uistinu dobro u životu. Dojmljivi tekst vezivao se uz obnovu tada još potresom nenarušene zagrebačke katedrale, čiji je toranj u obnovi godinama, koje su se samopouzdano počele pretakati i u desetljeća, skrivala metalna skela. Netko vrlo duhovit, no pritom i dobrano upućen u konzervatorstvo u Hrvata, tada se dosjetio pisanim putem osvrnuti na to zagrebačko čudo obnove i predložiti nešto i u Svijetu jedinstveno – zaštitu skele nad kulturnim dobrom pod obnovom, koja je svojom dosjelošću nad istim i sama stekla oznaku “vrijedne starine“. Bilo bi to rješenje o uspostavljanju pojedinačne zaštite nad jednom građevinskom skelom, da se provelo, svakako jedinstveno po mnogočemu, no predlagaču se nije bilo odveć za čuditi jer je ta skela, po našoj sporosti i neučinkovitosti, uistinu postala svojevrsnim simbolom našeg glavnog grada. I možda bismo je, da nas (i skelu, dakako) letargične kakvi jesmo potres nije dobrano uzdrmao, i zaštitili. I postali bismo onakvima kakvima se nerijetko i predstavljamo, a čemu nam u prilog svakako idu i dokazi naše osposobljenosti i učinkovitosti u postpotresnim i inim obnovama – jedinstveni.
Te sam se skele dotakla samo kako bih se njome približila nečemu sličnom, također metalnom, što naš grad „resi“ već, također, godinama. Riječ je o metalnoj ogradi kojom je ograđen ni manje ni više no naš najvažniji gradski trg – onaj svetog Marka. Po mnogočemu je taj trg važan. I povijesno, i društveno, i urbanistički, i arhitektonski, i… No sakralno kulturno dobro u samom njegovom središtu od neizmjerne je kulturne i svake druge važnosti pa ćemo mu se ovim blogom, povlačeći neke podatke i iz rješenja o njegovoj zaštiti, i malo detaljnije posvetiti.
Danas jedna od najvažnijih i najstarijih crkava Zagreba – Crkva sv. Marka Evanđelista – ostvarena je, po pregradnji romaničke crkve iz 13. stoljeća od čijeg je sloja danas vidljiv kameni polukružni prozor južnog pročelja, početkom 15. stoljeća kao trobrodna dvoranska gradnja s troapsidalnim poligonalnim svetištem. Trobrodni crkveni prostor s četirima okruglim stupovima bez kapitela natkriva križnorebrasti svod konzolno upet o zidove i stupove. Glavni, južni, polukružno nadsvođeni i prvotno polikromirani klesani portal ukrašen je stupovima s biljnim kapitelima i nišama s kipovima sv. Marka, Blažene Djevice Marije, Krista i dvanaest apostola. Gradnja crkve i portala pripisana je majstorima iz obitelji Petera Parlera, slavnog graditelja katedrale svetog Vida, Karlovog mosta i koječega drugog važnog u Pragu i drugdje. Posljednje godine 15. stoljeća crkvi je prigrađena kapela sv. Fabijana i Sebastijana, nadsvođena križnorebrastim svodom, iz koje potječu najstariji klesani grb grada Zagreba i drvene gotičke vratnice. Kasnorenesansni četverokatni zvonik s klesanim uglovnim kvadrima, rastvoren monoforama i biforama, gradili su Dionizije Filip od 1649., Anton Maczeti od 1660., te otac i sin Machiedo između 1674. i 1725. godine, dok je na njegovoj bakrenoj lukovičastoj kapi istaknuta 1841. godina. Crkva je pod nadzorom Hermanna Bollea od 1876. do 1882. godine regotizirana prema nacrtima Friedricha von Schmidta, pri čemu su izvedeni novi neogotički prozori s vitrajima na lađi i svetištu, zabat nad južnim portalom, novo zapadno pročelje s portalom i kipom sv. Marka Evanđelista u zabatu te novo krovište s glaziranim obojenim crijepom u nacionalnoj ornamentici i s grbovima trojedine kraljevine i grada Zagreba.
Obnovom otpočetom 1922. godine uklonjeni su tragovi regotizacije u unutrašnjosti, zidne slike prikaza iz života Kristova u lađi i svetištu te s temama iz hrvatske povijesti u kapeli sv. Fabijana i Sebastijana izveo je do 1937. godine Jozo Kljaković, dok je između 1937. i 1942. godine Ivan Meštrović ostvario ambon, krstionicu i oltare. Meštrovićevi su i „Pieta“ na oltaru sv. Križa, stipes s mrtvim Kristom, reljef sv. Marka i raspelo u svetištu, dok su u sakristiji i tri slike Ljube Babića – triptih s temama iz života Kristova.
Divota jedna. Imamo na što biti ponosni. I kako to obično biva, oko te divote je na istom Trgu ni manje ni više nego šest pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara: Banski dvori na adresnom broju 1 i 2, Kuća Ferić na broju 3, Palača Kušlan na 4, Župni dvor crkve sv. Marka Evanđelista na 5 te Palača Grlečić-Jelačić na broju 9. Kako i doliči najužoj jezgri zone A pojedinačno zaštićene Povijesno urbane cjeline grada Zagreba, koja nam je također zaštićena. Zaštita u zaštiti, dakle. Zaštićeno ne može jače biti štićeno. Problem je samo što bi se sve to još jednom trebalo staviti pod najstrožu zaštitu – od nas samih, kakvi jesmo. Zašto?
Pa i zato što tom našem nacionalnom ponosu već dulje vrijeme, no ne zbog postpotresne ugroze i obnove, ne možemo pristupiti jer nas od njega dijeli najprostija, gruba metalna ograda kakvom se ograđuju prosvjednici, prometne regulacije i drugo privremeno. No zatvaranje crkve i Trga svetog Marka više nije stvar privremenosti jer je ta ograda naša stvarnost i svakodnevnica. Ona je znamen prostornog otimanja onog nastalog od naroda za narod, koje kao takvo nikada i iz nijednog razloga nije smjelo biti od naroda ograđeno i otuđeno. Ukoliko je taj trg teško ili nemoguće osigurati, „stanare“ važnih institucija s brojnim visokim dužnosnicima među njima valja preseliti na sigurnija mjesta. A trg i crkvu vratiti građanima.
U međuvremenu, slobodni smo i trg i crkvu privremeno preimenovati u – Sveti Marko u zatvoru ili u – Sveti Marko iza rešetaka, svejedno. Sukladno dojmljivoj katoličkoj crkvi i bazilici San Pietro in Vincoli/Sveti Petar u okovima u Rimu, dakako, u kojoj se čuva relikvijar s dijelom okova Svetog Petra. Poznatija je ta crkva po Michelangelovoj skulpturi „rogatog“ Mojsija s grobnice pape Julija II no po grobnici našeg hrvatskog umjetnika Ivlio Clovio de Croatia – Julija Klovića. Najznačajnijeg svjetskog minijaturista tog slavnog 16. stoljeća, kojega su, lijepe li podudarnosti, zvali baš „Michelangelom minijature“. Crkva je to koju bismo upravo zbog „našeg Michelangela“ pri putovanjima u Rim morali uvrštavati među obvezne obilaske jer je u njoj važan trag i naše povijesti, naše umjetnosti i naših kulturoloških dosega. Ta Petrova crkva s našom Markovom dijeli i sveca, sv. Sebastijana, a logično je da nas njezino ime asocira na situaciju u kojoj se i naš Sveti Marko, ni kriv ni dužan, našao. Bremenit poviješću i umjetničkim remek-djelima našao se, i bez relikvija, u zatvoru iz kojega će, nadajmo se, uskoro biti oslobođen i ponovno vraćen građanima. Za koje je građen, čuvan i očuvan. I za dobrobit kojih su i njegovi „pritvarači“ dovedeni na vlast. To je jako važno uvijek imat na umu.
U sljedećem blogu o žrnovskim makarunima, pa opet o Zagrebu, i tako redom…