Naslovna fotografija ovog kratkog (i nadasve slatkog) osvrta ne prikazuje – kako nam se, možda, na prvu čini – fanfarama popraćen povratak kralja Arthura u Camelot, u kojem ga dočekuje svečanim haljama zaogrnuta Guinevere i njegov (ali i njezin) uzbuđeni Lancelot. Ne, nažalost, riječ je o puno prizemljenijoj situaciji, bez fanfara, bez pompe i bez svečanosti. Obična je to fotografija jedne važne zaštićene uglovnice u strogom centru Zagreba, koja je pred par dana osvanula “dotjeranijom” od ijedne u okolici.
Dosjetiše se, naime, korisnici prostora prvoga kata i na pročelju obznaniti čime se to oni bave pa golemim naljepnicama uspavanih ljepotica u cijelosti oblijepiše cijeli niz peterokrilnih prozora te uz to i višestruko izbušiše južno pročelje zgrade.
A zašto?
Kako bi učvrstili pet-šest stalaka.
Za što?
Nit za kišobrane, nit za šešire, već za zastave. Ubušiše i dodatni stalak, kako bi se još jedna nešto manja zastavica zavijorila i na samom uglu uglovnice. I vijorilo je par dana “THAI MASSAGE ARUN ORIGINAL”, s pridodanom, dakako, i satnicom “OD 09:00 – 21:00h”, na uglovnici Ulice Frane Petrića 7 / Bogovićeve. Vijorilo te, srećom, zahvaljujući brzoj intervenciji nadležnih konzervatora Grada Zagreba, i odvijorilo.
Kartonskim reklamama pred uličnim ulazom zgrade korisnici tog iznajmljenog prostora od dana useljenja stanarima otežavaju ulaženje i izlaženje, no recentnije su se odlučili i na znatno konkretniju akciju. A gdje to? Pa na tom istom dijelu Zakladnog bloka koji nam je odavno ubrojan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Pojedinačno je zaštićen, što ga, nažalost, ne štiti stvarno i od nekih od nas, kakvi danas jesmo.
Taj sklop najamnih stambeno-poslovnih zgrada – omeđen Ilicom, Gajevom, Bogovićevom i Petrićevom ulicom – projektiran od velikog broja eminentnih hrvatskih arhitekata izgrađen je od 1932. do 1937. godine na prostoru nekadašnje Zakladne bolnice. I, važno je istaknuti, pa će i biti ispisano velikim slovima, kako se taj naš Zakladni blok SMATRA JEDNIM OD NAJZNAČAJNIJIH DOSEGA MEĐURATNE HRVATSKE ARHITEKTURE I URBANIZMA.
Sada kada smo i to naglasili, pridodajmo kako se na/u kulturnim dobrima ne smije niti pomisliti štogod proizvoljnoga svojevoljno načiniti jer bi u protivnom, ako se to kojim slučajem ipak usude, počinitelje mogla stići duga ruka osvetnika i branitelja naših svekolikih kulturnih dobara – slavne Inspekcije još i slavnije Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Da djeluje kako bi trebala, ta bi Uprava trebala biti isticana najvećim mogućim slovima, no tomu, nažalost, već dugo nije tako. Da je onako kako bi trebalo biti, ne bi razno-raznim ARUN-ima na pamet palo postupati kako već dugo postupaju. Znali bi i da, među ostalim, ne smiju vješati groteskne reklamne zastave po spomenicima kulture. I puno više bi znali, naravno, pa nam zaštićeni centar Zagreba ne bi izgledao kako izgleda. Zastave iz ovog osvrta samo su simboličan ukaz na druge goleme nevolje u kojima se nalaze kulturna dobra naših gradova, sela, naselja… S nama danas nit vojske ozbiljnih inspekcija ne bi lako izišle na kraj, no to ne znači da treba odustati.
Glavni konzervatori Hrvatske, ravnatelji Uprave za zaštitu kulturne baštine i njezini inspektori nekoć su bili strukovni autoriteti i istupali su, nastupali, zastupali i branili ono najvrjednije što bi nas kao društvo trebalo određivati i smještati na kulturnu kartu Europe i svijeta. Kadkada su se morali i suprostavljati ministrima, ukoliko se nisu slagali s njihovim stavovima, jer su bili svjesni da o njima ovisi očuvanje najvažnijih baštinjenih dobara. O kojima ministri, koji s kontinuiranim političkim vjetrometinama “dolaze i odlaze”, i ne moraju odveć znati. Negdje usput izgubismo/zaboravismo tu prevažnu spoznaju, pa, trenutno, tko god se u nas zaštićenim kulturnim dobrima usudi načiniti zlo i naopako, to može činiti krajnje lagodno i bez posljedica. Bez straha od inspekcija i kazni. Ispada da su danas u Hrvatskoj “u problemu” s kulturnim dobrima isključivo oni koji za planirane intervencije na njima pokušavaju ishoditi dozvole i odobrenja. Isti pošteni nesretnici tek tada doznaju što se ne smije, ne može, ne preporuča…
Premda su se, srećom, njegove zastave kratko vijorile, vratimo se još malo tom “Svemoćnom ARUNU”, koji je “hrabrošću” i “zaslužio” ovaj osvrt. Jer baš on je na dio kulturnog dobra, stambeno-poslovnu uglovnicu Petrićeva 7/Bogovićeva, dovršenu 1933. godine od sjajnog arhitekta Slavko Löevyja, uspio učas povješati niz nakaradnih zastava. Tijekom njihova prpošnog vijorenja, drugima i nije preostalo ništa doli osjećati se izigranim budalama.
Obrazovanim i kulturnim ljudima nezamislivo je namjerno ugrožavati kulturna dobra ili narušavati slike gradova. Ostalima to, izgleda, ne predstavlja nikakav problem. A zašto u takvim vandalizmima i uspijevaju?
Pa, vjerojatno jer su zahvaljujući poražavajućoj “klimi u društvu” uvjereni kako nikoga ni ne trebaju pitati smiju li tako, a kamoli trebaju li za svoje planove ishoditi i nekakve dozvole.
Zašto bih i pitao? – pitao se, vjerojatno, i ARUN, te pritom jednako mudro i zaključio – Ta tko bi to znao bolje od mene sama? Jednog ovakvog rađa mama!