Slike uistinu ponekad govore više od riječi. Često riječi nepotrebno terete čistoću slika, no danas ih veći broj opravdano posvećujem jednoj situaciji.
Jednoj fotografiji.
Nedavno sam pozvana na svojevrsnu radnu projekciju dokumentarnog filma Vitić pleše, autora Borisa Bakala i umjetničke organizacije “Bacači sjenki”. Filma koji će uređen i dovršen svjetlo dana vjerojatno ugledati na sljedećem ZagrebDoxu i ne sumnjam da će izazvati veliku pozornost. Posve zasluženo. Lijep je to prikaz mukotrpne povijesti uređenja stambenog sklopa arhitekta Ive Vitića u zagrebačkoj Laginjinoj ulici idejno pokrenutoga baš od Bakala i “Bacača sjenki”.
Kako sam s Alanom Braunom s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu kao glavnim projektantom sanacije i obnove kao nekadašnji nadležni konzervator iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode sudjelovala u većem dijelu te realizacije, pozvana sam s ostalim akterima te živopisne i zanimljivo načinjenje priče da iznesem komentare i sugestije na predočeno nam djelo Bakala i suradnika. Autorima svakako treba čestitati na gotovo i dvadesetogodišnjem trudu, entuzijazmu i strpljenju, no nije mi namjerom ovdje otkrivati detalje njihova dojmljiva uratka na kojem će im uskoro svi moći i osobno čestitati. Priču o njemu na ovom Blogu načinjem isključivo iz jednog razloga, a taj se vezuje uz sam kraj filma. Isti me, naime, pljusnuo tako snažno da sam se čvrsto dohvatila pera kako bih napokon i ispisala ono planovima odavna zacrtano.
Veliki broj istaknutih kolega bavio se životom i djelom Ive Vitića (Šibenik, 21/2/1917 – Zagreb, 21/12/1986), no ja ovom prilikom neću citirati njihove hvalospjeve značenju njegova opusa za hrvatsku arhitekturu, povijest umjetnosti i kulturu uopće. Puno toga sam tijekom osobne konzervatorske borbe za osiguravanje ispravnog pristupa obnovi “šarenog nebodera” i pratećih mu zgrada u Zagrebu već napisala i za Jutarnji list i za Telegram. I iza svega napisanoga stojim i danas. Vitićevo je naslijeđe zavrijedilo puno. Puno više od onoga što mu dajemo.
Uz Viktora Kovačića, Dragu Iblera, Dragu Galića ili Stjepana Planića, Vitić je jedan od rijetkih hrvatskih arhitekata čije je ime blisko i široj javnosti izvan arhitektonske struke. Malobrojni se mogu pohvaliti sličnim – da im se imena vezuju s njihovim sjajnim ostvarenjima, a Vitićevih je takovih posvuda. U Šibeniku i Zagrebu, napose. Pa tako lijepo, primarno zahvaljujući pojedinim entuzijastima i njihovim pohvalnim akcijama, Hrvati ipak dobro znaju da ime Vitić predstavljaju i – nazovimo ih odreda izvornim imenima – čarobni Pionirski grad, i dojmljivi Domovi JNA u Šibeniku, Splitu i Komiži, i brojni zavodljivi moteli te stambene zgrade na kopnu, po obali, i šire. I “Kockica” na Prisavlju, dakako. Nju ovdje ostavimo s tim slatkim, od milja joj dodijeljenim, imenom jer izvorno oduzima puno prostora i jer upravo nadimak iskazuje najveću vrijednost njezine arhitekture – čistoću. I jednostavnost. I odmjerenost. I dojmljivost. Sve što samo jedna kockica može biti.
I sve bi po pitanju tog našeg Vitića još i bilo u redu – i posvećena mu izdanja, televizijske emisije ili knjige – no jedno nas (pri čemu ne krivim isključivo arhitekte), baca u kategoriju bezdušnih ignoranata, koji se, izgleda, njegovim imenom povremeno koriste isključivo za osobnu korist i samopromociju. A to jedno je – njegovo grobno mjesto u Zagrebu.
Na istaknutoj fotografiji ovog teksta jedna je grobnica od crnog granita impale koji nam je kobno izmetastazirao po zaštićenom Mirogoju, no ne govorimo o toj serijski bezličnoj nadgrobnoj instalaciji. U glavnom kadru iste slike je i zapušteni travnati humak s dva drvena obilježja. Dva traga postojanja dviju osoba. Ivana Vitića i Nade Vitić. Kako je preminula puno kasnije od supruga na Nadinoj se drvenoj dasci još i da iščitati urezano ime, no njegovu je u iščekivanju trajnog rješenja nadgrobne instalacije vrijeme odavno ispralo.
Pa kakvo smo mi to društvo koje dozvoljava ovakve situacije? Koje ni zaslužnim pojedincima ne osigurava dostojanstvena počivališta i tragove postojanja, za vrijeme kojih su nas častili svojim talentima i za povijest nam ostavljali ono čime se, i takvi nevaljali kakvi jesmo, dičimo?
Nisu važni razlozi Vitićevih obiteljskih nasljednika jer je u našem društvu puno sličnih žalosnih situacija, po pitanju ovog nemara važnije bi bilo čuti pokušaje opravdanja naših stručnih udruženja, poput Udruženja hrvatskih arhitekata, Društva arhitekata Zagreba i Šibenika, pa i Arhitektonskog fakulteta. Ovakvo Vitićevo posljednje počivalište sramotno je i neoprostivo. Graditelju tolikih sjajnih kvadrata ne moći urediti i održavati dva posljednja mu dodijeljena, poražavajuće je primarno po hrvatsku arhitektonsku struku, ali i znatno šire. Pa i donacijama bi se u tu svrhu prikupilo puno više od potrebnog! Samo bi se i za to trebalo pokrenuti. Organizirati. Brinuti. To nas barem ništa ne košta.
Nerijetko su baš velikani različitih profesija ostajali samcima ili bez djece, no o čuvanju i očuvanju njihovih počivališta trebali bismo brinuti mi. Nas su zadužili. I valjalo bi nam se rasuti po našim hrvatskim grobljima te provjeriti sve bitne sepulkralne situacije, ne samo one arhitektonskih velikana. Po ovoj zagrebačkoj priči vezanoj uz jedno od najistaknutijih imena naše arhitekture, uvjerena sam da bi rezultat bio poražavajući. Koban. I govorio bi isključivo o nama samima.
Kakvi smo postali.
I kakvi jesmo.