Uz to što sam kao mlada bila lijepa i pametna i…, bila sam i sjajna organizatorica tuluma. Moji roditelji to, dakako, nisu znali. Ne da sam lijepa i pametna, već ovo zadnje, a tome je tako jer sam tu vještinu, usavršavanu baš u njihovu stanu, od njih vješto skrivala.
Stoput smo tulumarili, kod naših trojčeka, kod Ive, Mateje i njezine braće, kod Zlatana, kod Bobe, Kikija… ali tulumi u mom domu, napose Novogodišnji koji su istovremeno bili i moji rođendanski, bili su nešto specijalno. I specijalno smo se, moje cure i ja, i pripremale za njih. Jer moje prijateljice, također lijepe i pametne i…, bile su spremne kad god je trebalo. One su rođene spremne.
Pa po upućivanju mojih roditelja za Korčulu ili gdje već, i prije nego li bi oni dospjeli do Karlovca, kreveti su se našeg doma razmontiravali, tepisi zarolavali, kauči i fotelje odvlačili u stražnje sobe… Srećom se nikada s puta nisu i vratili po nešto zaboravljeno ili ostavljeno! Da jesu, zinuli bi. A vjerojatno i ne bi ostalo samo na zijevanju. Bilo bi tu i mahanja i jaukanja i… Brrr… Imala sam sreće.
Do jednom.
Stan je više puta dostojno ugostio mlade zagrebačke i druge studente, a da po izvježbanim akcijama posttulumnih čišćenja moji roditelji ne bi primijetili ama baš ništa. Tako smo bili uigrani u pranju, brisanju, glancanju, prozračivanju… MIlina jedna.
Jer bilo je na tim tulumima svega, od prejedanja i napijanja po kojima se povraćalo po živicama našeg i susjednih vrtova, do ljubljenja zidova, dojmljivih razgovora s odrazima u ogledalu… Bilo je i umivanja u zahodskoj školjci. Jedna današnja liječnica lijepo se bila osvježila baš nad njom. I, eno je, i danas je živa i zdrava. I liječi.
I bilo nam je lijepo. Svi smo bili lijepi i mladi. Živi i zdravi.
Međutim, jednom sam ipak načinila koban propust i zbog njega gotovo nastradala. Jer postoji jedno nepisano pravilo u vezi tuluma, najvažnije od svih, koje glasi – Pri organiziranju tuluma, važno je pozvati ama baš sve susjede. Moji sinovi to, recimo, jako dobro znaju, pa kada bez našeg znanja tulumare, oni uz prijatelje pozivaju i sve susjede, jer – “neće te otcinkati pozvani”. Ponosno zaključujem da su i napredniji od mene u njihovim godinama. Puno. I ja o njihovim tulumima doznajem isključivo zahvaljujući parketima izbušenim potpeticama, razbijenim čašama ili progorenim tkaninama, ali nikad od susjeda. Baš nikad.
Kako god, ja te kobne godine na tulum nisam pozvala i susjeda mojih godina iz suterenskog stana. A moji veseli uzvanici, ne znajući da je i ta etaža stambena, s moje su terase izmokrili hektolitre pića baš po njezinim prozorima. I dečko je, naravno, poludio. I roditelji su mu poludjeli. I ja bih poludjela da mi netko zapiša prozore, dakako! No on nije ostao samo na tome, već je otišao i korak dalje te je dočekavši povratak mojih roditelja ugodno pročavrljao s mojim ocem:
-Vratili ste se, gospon Ante?
-Jesmo, jesmo…
-Je li Vam bilo lijepo?
-Je, je… Jako lijepo…
-A i kćeri Vam je bilo lijepo…
-Molim?, izbečio je Ante oči i dobio odgovor – Da, da… Znate i ja sam mlad i volim se zabavljat, ali ta Vaša Zrinka… Što je previše, previše je! To nije mladost, to su divljaci! Pa zapišali su nam sve prozore!!!
-Aaaa…. Ante se pridržao za zid i pokušao dozvati ženu – Marijaaa…!!!
Nije me ubio. Logično, da je, sada ne bih bila u stanju ispisati ove dojmljive retke. I na moje tadašnje samoobrambeno – Laaaaže! Svih dvadeset i dvoje je pristojno, ne bi oni nikad…, stiglo je – Dvadeset i dvoje!!! Majku ti milu…
Ne znam što bi bilo da je znao da sam stvarnu brojku umanjila za jednu stotkicu. Jer sto dvadeset i dvoje vjerojatno ne bi bilo dobro. Bilo bi, pretpostavljam, barem stoput gore. I obećala sam si da više neću tulumariti u vlastitu domu.
Nikad više ni ne bi, da se moji ponovno nisu uputili za Korčulu…
Fotografija: segment ulja na platnu / Željko Lapuh / 1985.